Recepti za divan život: 1. Prvo skočite, hop će doći samo od sebe

Za sreću treba odrasti do deteta, rekao je nekad davno naš divni Mika. I meni je dugo trebalo da shvatim šta je on time htio da kaže. Trebalo mi je da završim fakultet, da se odselim, da se osamostalim i nađem posao. Jedan od onih pravih, znate, onih od 9 do 5 (nekad i 6 bome), onih što te tjeraju da planiraš unaprijed i propuštaš izlete i kafane jer, Bože moj, ti sutra radiš.

Trebalo mi je da usporim, da se uozbiljim, da počnem lagano sa ‘u moje vrijeme’ govorima (za sad su još bili u mojoj glavi, ali glačali su kamen djetinjstva polako), sve u svemu da postanem primjer uspješnog čovjeka. Malo li je?

I eto, zbog navedenog pravog posla, ja radim u pravoj velikoj zgradi. I ispred njih poredane jedna na drugu, kao tipke klavira, prave pravcate stepenice. E te su stepenice bile povod za ovaj prvi recept. Završivši jednom tako pravo radno vrijeme i zaista pravo umorna, pođoše moje odrasle noge kući. Uspjele su da pređu prvi dio stepenika kao prave damske noge, jedna za drugom, u ustaljenom ritmu.

A onda, sasvim neočekivano! Iskoči negdje iz podsvijesti ono derište koje sam negdje pred vratima fakulteta ostavila, povuče me za nepostojeću plavu pletenicu (onu istu što sam odsjekla još u trećem osnovne) i noge same, evo ne pomakla se ako lažem, same preskočiše ritam. Od jedan-dva, jedan-dva pređoše u jedndvatri-stojnajednojnozi-četiri. I kao voz kad iskoči iz šina, nije bilo zaustavljanja. Pronađoše moje ponovo djetinje nogice svoj neki ritam, skakućući i preskačući sad jednu, sad tri stepenice. Otvori se svijet čitav oko mene. Zaboravljeni vulkani i lava koju samo ja vidim i koja se mora preskočiti. Mamina ruka u mojoj kao podrška za onaj veliki doskok. Mamina i tatina istovremeno pretvoriše zemlju u ljuljačku. I niz stepenice siđe nasmijano dijete.

Divan mi je dan čitav posle toga bio. Taj neki osjećaj divne posramljenosti što sam udovoljila djetetu u sebi. I još divniji osjećaj ponosa.

To je moj recept, dopustite povremeno vašem djetetu da vas povuče za kiku ili rukav. Preskočite stepenik, doskočite razdaljinu između ceste i trotoara. Preskočite nevidljivo uže kod bandere.

Možda će vas čudno pogledati, ali ne brinite se, ljudi nikad i ne razumiju djecu onako kako bi trebalo. I da, vratićete se i vi vašim životima i opet ozbiljno stupati hodnicima i marširati od fotokopir aparata do kancelarije, ali dopustite sebi povremeno da navučete plašt i odletite do Mjeseca. Biće vam divno. Obećavam.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s