Kanta overthinkinga sa malo šlaga na vrhu. Eto šta me definiše ovih dana. 

Život je toliko poslovan da se ujutro sa mnom hladno pozdravlja klimajući glavom. Ništa mu ne govorim jer od overthinkinga boli glava. Jos vise boli srce. Na tački ključanja odlučih da apliciram za malo bolji život. Ili bar malo srećniju mene u istom. Službenik koji postavlja tupa pitanja po hiljaditi put.

S (pokazujući prvo polje): „Ime i prezime.“

Ja (panično tražeći olovku jer od ovih 13 koje imam u torbi, niti jedna ne radi):“ Trenutak samo, izvinite…“

S: „Nema veze, svakako neću zapamtiti.“ Već vidim kako mi aplikacija završava na dnu neke fioke i kajem se  što nisam poslušala Društvo kad mi je govorilo da ponesem litar rakije na poklon.

S: „Molim zaokružite bračni status.“

Ponuđeni odgovori na papiru:

– neudata; u vanbračnoj vezi, momak je vara; živi u zajednici; nasilje u porodici ali nije on kriv; udata i primorana da se odrekne sebe; udata i u braku zbog djeteta; udata i u braku jer šta će reći komšije…

Lista se nastavlja na drugoj strani.

Ja: „Izvinite, ima li ovdje nekih malo ljepših odgovora, da sam u srećnoj vezi ili udata i zadovoljna ili sama i divno mi je?“

S: „Originalna aplikacija uključuje ta polja, ali se nekako u prevodu na balkanske jezike baš taj dio izgubio. Uostalom, da Vam trebaju ta polja, ne biste Vi meni ovdje gubili vrijeme. Zaokružite nešto i nastavite. Nemam ja čitav dan, počeće mi utakmica.“

Sledeće pitanje se odnosi na zanimanje i radni staž. Vidim, po uzorima na razvijene države, uključili su i psihološku dimenziju u upitnik. Treba ocijeniti koliko nas posao koji trenutno imamo zadovoljava. Skala 1-0,1.

Ja: „Izvinite, mislim da je ovdje pogrešno stavljena crtica, treba da je iza 0, valjda od 10 do 1?“

S (povišenim glasom): „A ti si jedna od onih što misle da znaju najbolje! Takvih mi je preko glave, uvijek nešto kukaju i nikad ne donesu sve dokumente. Nikakve greške nema, tako je kako piše. Jedinica je maksimalan iznos. I ako se mislite žaliti, molim Vas, eno Vam troclane komisije koja je upitnik sastavljala. Samo pazite, morate da je pitate u punom sastavu, dakle kad svi rade, kad nisu različiti praznici, nacionalni interesi i kafanska slavlja. Ove su godine baš završili ta dva i po radna dana, mogu da vas naručim u junu sledeće godine? (sladunjavo pita ironično-sarkastičnim glasom)“

Ja: „Ne, ne, nema potrebe, ovaj, dalje, izvinite šta ovdje piše?“

S (za sebe: ‘ćorava guska’): „Navedite kontakt veze za bolji život, lijepo piše fontom 2, kako ne vidite?“

Ja: „Pa nemam vezu.“

S: „Molim??? Dajte mi taj papir ovamo!“

Ja: „Čekajte, čekajte, ima još jedna stranica, ovo o sreći i zdravlju i ljubavi i miru i Ljudima i…“

S (poturajući mi pod nos papir): „Ama ženo, zar ne vidiš šta piše ovdje?!?! Evo ovdje, ovo OPTIONAL? To znači da taj dio aplikacije nije obavezan, javiće Vam se komisija kad razmotri slučaj.“

Prekid filma. Slike tmurnih lica kao crno-bijeli film ispred očiju. Moja mama kako čitav život sluša službenike kao ovaj, pokušavajući da se izbori na pošten i fin način za bolje sutra. Tata sa penzijom od 200 maraka. Redovi u čekaonicama. Hiljade slika u sekundi.

„MA GONITE SE VI U TRI PIZDE MATERINE! I VI I VAŠA KOMISIJA. Niko meni neće govoriti mogu li da budem srećna ili ne. Odoh da pokupim sve one zagrljaje što ih imam sačuvane, da dam sva ona volim te što godinama čuvam za neke bolje prilike. I znate šta ću onda da uradim?! Voljeću. Ljubiću. Plesaću. Na sred ulice. Zanemariću sve sto mi kažu drugi. Sjediću na ivici svemira. Pričati sa Malim Princem. Spasiti sve životinje svijeta. Družiću se s Ljubavlju. Ne brine me što ste je stavili na crnu listu. I znate šta?! Možete da me poljubite u moju mandatory straznjicu!“

Odšetah se u sunčan dan. Ostade S zaprepašten i otvorenih usta, s prstom na telefonu, pitajući se koga prvo da zove. A moja kanta? Probusena na dnu od siline udarca srca, pa ističe overthinking, a ostaje vazdušasta ljubav. Sa šlagom.