Ne volim.

Ne volim plastično cvijeće jer podsjeća na groblje.

Ne volim iskrzane stranice knjiga koje sam s ljubavlju posudila nekome.

Ne volim lijenu sebe.

Ne volim mamine brige. Ni što se mora brinuti za sve i svašta.

Ne volim mokre tabane.

Ne volim miris tuđeg znoja.

Ne volim kad povjerujem ljudima koji to ne zaslužuju.

Ne volim što postoji svijet u kome su djeca bolesna i gladna.

Ne volim fašizam.

Ne volim što u Bosni ljudi još uvijek dijele komšiluk na “naši” i “njihovi”.

Ne volim ljude koji iskorištavaju druge ljude.

Ne volim što ne znam sebe da stavim na prvo mjesto.

Ne volim masne uštipke.

Ne volim što sa 25 godina moram da razmišljam hoću li ostati bez posla i hoću li tati moći kupiti lijek za nogu bez kojeg ne može hodati.

Ne volim što su moji roditelji morali razmišljati gdje da se snađu da posude da bih se ja upisala na fakultet.

Ne volim očekivanja.

Ne volim ravnodušnost.

Ne volim suze.

Ne volim što nam zakonom nije propisan odmor na moru, bar dvije sedmice godišnje.

Ne volim otkazana putovanja.

Ne volim ljude koji žive na račun drugih ljudi.

Ne volim sujevjerje.

Ne volim što je bitnije koga voliš i sa kime spavaš od imaš li šta jesti.

Ne volim mržnju.

Ne volim što mi ne pošalje poruku.

Ne volim što sam prijatelje navikla da sam uvijek u redu.

Ne volim što na moje dobro sam ti isti prijatelji lako pristaju i ne pitaju dalje.

Ne volim sažaljenje.

Ne volim kad mi uđe voda u nos kad plivam.

Ne volim što više ne mogu da se sjetim kad mi je zadnji put voda ušla na nos kad plivam.

Ne volim mjehuriće kad izgorim na suncu.

Ne volim što djeca ne vole svoje roditelje.

Ne volim što roditelji nemaju vremena da vole svoju djecu.

Ne volim iskrzane vrhove kose.

Ne volim kad se posječem pri depilaciji.

Ne volim generacije koje se nadmeću ko je manje knjiga u životu pročitao.

Ne volim prazne biblioteke i pune splavove.

Ne volim mlake zagrljaje.

Ne volim licemjere.

Ne volim kad mi se kosa zapetlja u šnalu, pa mi treba deset minuta da je rasčešljam.

Ne volim podrugljive osmijehe.

Ne volim što je ljudima zanimljivo učiti malu djecu da psuju.

Ne volim religiju. Ni ono šta ona od ljudi čini.

Ne volim što su ljudi prestali da vjeruju u ljude.

Ne volim standarde i kalupe u koje treba da se uklopimo.

Ne volim lažnu moralnost.

Ne volim tračeve.

Ne volim roditelje koje djeci dijele ćuške na sred ulice. A i inače.

Ne volim sebe kad pričam na telefon, pa se uhvatim u gomili “aha, jeste, ma daj” fraza, a misli mi hiljadama kilometara dalje.

Ne volim što sam veći dio godine fizički hiljadama kilometara dalje od ljudi koje volim.

Ne volim podjele.

Ne volim jake parfeme koji mirišu na vanilu.

Ne volim žene koje se takvim parfemima mirišu u javnom prevozu na najvećim vrućinama.

Mogla bih do sutra. Najviše ne volim što toliko toga ne volim. Najviše žalim što bitne stvari koje ne volim ne mogu da promijenim.

Istovremeno volim što niti jedan dan nisam prestala da pokušavam upravo to.