Samo?

Lijepa si, samo da izgubiš koji kilogram.

Uspješna si, samo da dobiješ sljedeću titulu na ljestvici.

Dobra si, samo kad bi se manje davala.

Divna si, samo još da se udaš.

Čovjek si, samo takvi danas ne prolaze dobro.

Krvava riječ samo. Zalijepi se kao čičak. A dolazi iza divnih riječi.

Čuješ lijepa si, pa se u milisekundi obraduješ da pripadaš i da si privlačna.

Čuješ uspješna si, pa ponos prostruji kroz tebe, vraćajući ti za sve žrtve i težak rad, znoj i suze.

Čuješ dobra si, pa poželiš da zagrliš svijet i oca, majku, tetku, tetu u prodavnici, učiteljicu i sve one zbog kojih si takva postala.

Čuješ divna si, pa se oči zacakle od sjaja i ljubavi.

Čuješ čovjek si, pa pružiš ruku čovjeku koji stoji preko puta tebe, pa onom iza njega, pa onom iza njega i tako sve dok ne obiđeš čitavu planetu i tu istu ruku staviš na svoje rame.

Sve ti to prozuji kroz glavu u djeliću sekunde. Osjetiš svaku emociju koja postoji. Podsvijest se poigra svim tvojim sjećanjima iz sadašnjeg, prošlih i budućih života. Pripadaš. Otvoriš srce onome ko s tobom razgovara. Zaletiš se u nepoznato. Istrčiš pred rudu. Zavoliš.

I onda čuješ riječ SAMO. Iza tog samo nema ništa dobro. Osim možda dobre namjere. Što ti ni sekunde ne pomaže.

Zašto si, o čovječe, odlučio da posle tako divnih riječi, šta god one bile, nastaviš tok svijesti koji u sebi ima riječ samo? U kojem svijetu boli živiš, kada tvoja usta izgovore tu riječ samo nakon izjava posle kojih treba da ide tačka. Ili uzvičnik. Eventualno zagrljaj. Šta te to toliko tišti i mori da moraš da povrijediš drugog čovjeka u djeliću sekunde kada se prema tebi otvori?

Zar ne znaš koliko je to rijetko?

Zar ne znaš koliko lako se kida nit između Čovjeka i Čovjeka?

Zar ne znaš koliko riječ može da boli?

Zar ne znaš da mi, Ljudi, nikad ne zaboravljamo ono što dođe iza tog samo?

Zar ne znaš, da čim se to samo izgovori, sve ono ispred blijedi i nestaje i boji se odvratnom crnom bojom, sa primjesom bolesno zelene?

Dio je to odgoja, reći ćeš.

Ma daj, što si tako osjetljiva, reći ćeš.

Nisam ništa loše mislio, reći ćeš.

Htio sam da pomognem, reći ćeš.

I bićeš u pravu. Većina SAMO je proizvod dobre namjere. Da pomogneš. Da usmjeriš. Da navedeš onoga u koga gledaš da živi kako ti misliš da je ispravno.

Kako. Ti. Misliš.

Kako. Način na koji trenutno razmišljaš. Na koji sasvim sigurno nećeš razmišljati za koju godinu,

Ti. Ti, kao osoba, kao Čovjek, kao zbir pojedinačnih iskustava koje se nikako ne mogu odnositi na mene.

Misliš. U toku dana misliš na više miliona stvari. Kojima ne daješ isto značenje. Neke su usputne. Neke su od životne važnosti. I mada ne znam na šta trenutno misliš, mogu da garantujem da se one usputne misli tiču drugih. A one od životnih važnosti tebe. I samo tebe. Od kud ti onda pravo da misli koje usputno dodirneš, koje vidiš, a ne vidiš, određuješ prema drugima koji će te misli primiti srcu kao životnu važnost?

Čitaš ove riječi i možda si ljut. Sigurno si se pronašao u mojoj perspektivi. Pitaš se od kud mi pravo da ti se obraćam kao da si ti nešto zgriješio. Kad su u stvari tebi ljudi govorili to samo. Ti nisi. Nikad. A i da jesi, to je bilo prema ljudima koji te sigurno razumiju. Htio si da pomogneš.

I sama sam bila na obje strane. U ulozi primaoca i davaoca tog samo. I kao što već rekoh, u arhivi sjećanja ostadoše samo oni trenuci kada su meni govorili samo. Jer su te misli od životne važnosti. One druge su usputne. Htjela sam pomoći. Govorila sam to samo ljudima koji mi vjeruju. Kojima vjerujem. Kojima sam htjela otkriti svijet. Ne znajući šta leži u njihovom. I kakvu dinamiku sam poremetila tim svojim samo.

Nisam pomogla.

Povrijedila sam.

Bila sam povrijeđena.

I zato danas imam averziju na tu riječ samo. Kada je čujem iz tuđih usta, poželim da golim rukama zadavim osobu koja je izgovara. Kada je čujem iz svojih, već je prekasno da zadavim samu sebe.

Jedino što mogu da uradim jeste da, svakodnevno, što češće, sa što jačim zagrljajima i ljubavlju, osobama oko sebe ponavljam sljedeće:

Lijepa si!!

Uspješna si.

Dobra si.

Divna si!

Čovjek si.

Nadajući se da će količina i intenzitet ovih riječi donekle ublažiti ono samo koje mi ponekad pobjegne sa usana.

Samo toliko.

Advertisements

One Comment Add yours

  1. Marija says:

    Samo tako nastavi. 😉

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s