Čitam ovih dana vijesti.
Znam, ništa mi ne morate reći, sve znam, ali taj sado-mazohizam čitanja vijesti sa Balkana još nisam uspjela da iskorijenim iz života.
Ovih dana (mjeseci, godina, vijekova) – na Balkanu ništa novo.
Ali senzacionalno ništa novo.
Već sam se navikla da posle naslova automatski pogledam datum objave, čisto da vidim da nisam nabasala na neki članak iz 2008. Ili 1990.
Mada znam da nisam, grafika je mrvicu bolja ovih dana.
Sve važne vijesti tiču se ili politike ili religije.
Postavio se krst iznad Sarajeva.
SPC izdala saopštenje o gej paradi.
Novi slogani starih lažova za prestojeće izbore.
Reis se kandiduje za nešto – kaže ne da Bosnu bez borbe. Garant i u vjeri presušilo. Što jest-jest, pred izbore je bolja lova u politici.
Nova lica u starim kalupima.
Neki lik išao da ruši gore pomenuti krst uz obećanje da će prije mrijeti nego ga ostaviti.
Ja umalo umrla od samog pogleda na njegove mišiće – veća ruka od glave, kod njega snaga caruje i klade (grede) vlada.
Oglasio se ovaj. Ili onaj. Nikako da ih popamtim, mada su svi isti već dvadeset godina.
Haris Silajdžić obavlja neku dužnost negdje i predstavlja BiH. Mogla bih se zakleti da sam negdje pročitala da je na samrti. Ili je to bio onaj treći.
Jebi im mater, živi ili mrtvi – na našoj su grbači.
Nosimo na glavi sve mrtve i žive od Nemanjića i Kotromanića, pa do danas. Milion i jedno groblje na glavi kao Atlas sa svijetom na ramenima.
Nije ni čudo da groblje postane i u glavi.
Predizborna tišina traje već 24 godine, ovo su samo pustili stare trake na repeat.
A nama sjećanje od 3.5 sekunde, pa zaboravimo i dlaka nam se na leđima naježi kad čujemo glas vrsnih vođa koji nam govore da smo sigurni dok god nas oni čuvaju.
Od čega da mi je samo znati, majku mu.
Bilo bi fino da ih neko obavijesti da nas ne sačuvaše od gladi. Ni poplava. Ni siromaštva. A ni sebe bome.
Ali nas sačuvaše od stranih para što su date kao donacije za saniranje šteta u poplavama. Pu, pogane pare, pogani Zapad, sve su to dali da nas kasnije mogu vodati kao međeda na lancu.
Spasioci naši i zaslužili su te vile, šta bi mi bez njih.
Šta bi bez debate o Škotskoj i što može Kosovo, a ne možemo mi.
Šta bi bez Sirije i alahuekberšaljidobrovoljce u Gazu/Ukrajinu/Rusiju. Nisam ja pomiješala pojmove, sve je to isto.
Šta bi mi bez teorije zavjere.
I vjerovanja da smo mi nebeski narod/izabranici/mučenici – izaberi pridjev koji najzvučnije ide uz tvoju naciju.
Da ne spominjem komšijske nam države. Nemam prava da se u njihova posla miješam. Ali imam pravo da oplačem od smijeha kad pročitam da je Vučić poručio Obami da je Srbija spremna da pomogne u borbi protiv Isis-a. Nemojte da zamijenite samoglasnike slučajno, ispašće sasvim nešto drugo, pa će meni o glavu. Išlo bi i o platu ili penziju, ali ne živim tamo, pa sam se izvukla za dlaku.
I tu ti se negdje vratim na religiju.
Da se može na religiji i politici preživjeti, mi bi bili najdugovječniji ljudi na planeti.
Mada, ko kaže da ne može. Mažu nam oči njima, prehranjuju nas time već godinama, podmazuju i stražnjice da ne osjetimo dokle je došlo, poturaju nam ih i za uvoz i za izvoz. Još da smo ih patentirali na vrijeme.
Ali znamo od Tesle da smo mi malo spori za to. Ili je opet do Zapada. Ne mogu da upratim sve zavjere, tako mi HAARP-a.

Digresija za kraj: Oni što me poznaju znaju da ne volim da psujem. Imam tu fizičku reakciju na psovke, pa i nakon “Jebem mu patka.” kažem “Da prostite.” Pusta slova na papiru i potrošeno vrijeme, ali mi je trebao uvod za ovo što ću reći.

Jebala vas politika i religija. Da vas jebala.

Bez da prostite.