Pocetak

Izasala je te veceri iz kuce da u sebi ugusi to osjecanje koje joj se nametalo svuda i u svako doba. Taj osjecaj tjeskobe, ocajnicke zelje za promjenom nije birao ni mjesto ni vrijeme, jednostavno se pojavljivao guseci je iznenada, ne ostavljajuci joj izbor.

I to vece je upropasteno. A tako se nadala da ce ga provesti u miru, sa soljom caja i najnovijim albumom Lilly Alen. Cak je namjestila i okruzenje, zamracila sobu, upalila lampu u uglu, pristavila cajnik, udahnula duboko i… shvatila da nema dovoljno vazduha.

Zato je evo sada tu, na njenoj omiljenoj klupi u centru grada, gdje je uvijek dolazila da pise i pobjegne od ostatka svijeta. Voljela je taj osjecaj ukljucenosti u zivot oko nje, uvijek podsvjesno znajuci da je to zato sto je svoj zivot stavila na cekanje – izbjegavajuci sadasnjost, mastajuci o buducnosti i analizirajuci proslost.

Nije to bila obicna klupa, niti obican dijelic ulice, uostalom zato ju je i izabrala. Sjeca se prvi put, kada je trazila savrseno utociste od sebe, setala je gradom. Bolje receno, lutala je. Onda ju je ugledala. Stajala je ta klupa na sredini trotoara, sa velikim parkom kao pozadinom, dok je preko puta blistao veliki trzni centar – nova zila kukavica citavog grada. Parovi i grupice ljudi su prolazili, skretali u park ili preko ulice, ali je klupa ostajala prazna. Sjeca se da je tada stala kao ukopana. Nije joj smetalo gundjanje oko nje, niti gurkanje nestrpljivih, znala je da tu pripada.

Ema se nasmijesila toj dragoj uspomeni, osjecajuci grubi dodir drveta pod rukom i krenula u razgledanje. Oduvijek je znala da je pisanje njen zivot – ublazivalo je rane na nacin na koji niti jedan razgovor do tada nije uspio. A put do pisanja uvijek je bio razgledanje.

Sjedila je tu, gledajuci oko sebe i pitala se ko ce veceras biti junak njene price. Mala grupica djece u parku iza nje, koja je glasno vikala? B – boysi okupljeni ispred trznog ili momak u sivoj dukserici sa minijaturnim psom na uzici? Ili zaljubljeni par na klupi preko puta nje?

Za sve njih ona je izmisljala price, dobro pazeci da u opis likova ubaci one karakteristike koje je, u tim ukradenim trenucima, uspjela da primjeti.

Mozda i jeste malo cudno od nje sto tako posmatra ljude, ali oduvijek je to radila. Za ovih godinu dana koliko dolazi na isto mjesto imala je razlicite reakcije, od onih sumnjicavih do napadnih. Onih koji su je cudno ili sazaljivo posmatrali. Cak su joj dva puta pozvali policiju „jer se vrzma oko parka, u neposrednoj blizini djece“. Ali vremenom su se ljudi navikli na nju. Stalni prolaznici su cak i uljudno klimali glavom ili se sapatom pitali sta je to sto jednu usamljenu djevojku tjera da svakih par dana provede na toj klupi nekoliko sati.

Odlucila se – vecerasnju pricu ce posvetiti zaljubljenom paru. Ne zeleci da propusti ni trenutak vise otvorila je svoju biljeznicu. Taman je stavila prvo slovo na papir kada je ispred sebe ugledala par nogu. Podigla je pogled ka onome kome su pripadale, ocekujuci nekog poznanika i iste sekunde ostala prikovana.

Takve oci nije mogla prije sresti. Izgubila se u njima, dopustajuci da joj olovka sklizne iz ruke. Kao po komandi, neznanac se sageo da joj je dohvati. Promucala je jedno kratko hvala, i dalje nemocna da shvati sta se s njom desava.

Nije se zavaravala, nije vjerovala u ljubav na prvi pogled. Dodjavola, nije vise vjerovala niti u kakvu ljubav. Ali te oci, one su imale ono sto je trazila vec godinama.

Na tren izgubljena u mislima, trgla se kada se neznanac lagano spustio na klupu pored nje. „Vidjao sam te ovdje“, napokon je progovorio. Ema je pomislila da boja njegovog glasa savrseno odgovara slici koja se u njenoj glavi oblikovala. „Dolazis ovdje cesto. I ostajes dugo da pises. A kada pises kao da ne postoji nista drugo.“ I dalje je gledala u njegove usne kao omadjijana, zeleci da ode, ali mnogo jace zeleci da ostane.

„Volim da te gledam kada dodjes, ti si kao mjerilo da vrijeme ne tece tako brzo, da se uvijek vraca. Kao podsjetnik necega.“ Zbunjena, Ema je sklonila pogled u stranu. Razum joj je brzo listao sve moguce scene iz filmova, sa manijacima i voajerima u glavnoj ulozi, ali je nesto u njoj to odbijalo povjerovati.

„Izvini, mozda sam napadan. Cak sam ti dao i ime – Pisac, jer tvoje ne znam.“ Osjecaj toplote prozeo je na samu pomisao da je mislio o njoj. „Kako se zoves?“ „Ema“, progovorila je, osjecajuci koliko joj je cudan sopstveni glas. Nasmijao se, „Da, to ime ti pristaje. Ema.“

Cutala je, kao i on. Nakon minute koja je izgledala kao vjecnost, ustao je i naklonio se. „Pa Ema, drago mi je sto sam te upoznao, mozda se vidimo opet nekada kada odlucis da pises ovdje.“ Nestao je kako se i pojavio, dok je obris njegovog osmjeha jos lelujao u vazduhu.

Ema je ostala, bez pokreta i zvuka prebirajuci po glavi sta se to upravo desilo. San? Prelazak u neki paralelni svijet? Ili mozda u neku od njenih prica? Nije ga pitala za ime, u glavi mu je vec odredila ime koje joj je odmah priraslo za srce – Neznanac. Zvucalo je ispravno, kao nesto iz bajki ili starih prica.

U trenutku se sjetila – biljeznica je stajala otvorena na krilu, sa zapocetim slovom price zamisljenog para, koji je odavno napustio klupu preko puta nje. Zjapila je sada prazna, a Ema se pitala koliko je vremena proslo i sta se sve odigralo u medjuvremenu.

A onda je shvatila da ima drugi materijal za pricu. Ovog puta, ne tudju, ukradenu ili izmisljenu – vec svoju sopstvenu.
Znala je da ce ovu pricu biti najteze ispricati, jer lika koga treba da oslika poznaje najmanje od svih drugih. O sebi nista pouzdano nije znala. Cak ni ime nije osjecala svojim. Ema, skraceno od Emilija – ime koje joj je dala majka kada je njena sestra, tada 6-godisnji vrag, nakon porodjaja uzviknula „Mila je, e milija je od svega sto sam vidjela!“ I tako je ostala Emilija.
Do danas joj to ime nije nista znacilo. Ali danas, izgovoreno glasom Neznanca dobilo je smisao. Da! Ona je Ema i pisac je. A to je sasvim dobar pocetak za jednu pricu.

Odakle su dosli izgubljeni?

Dva dana su prosla od susreta sa Neznancem, osjecanja su pocela da blijede, ali ne i njena zelja da napise svoju pricu. Ipak, vracalo se lagano u rutinu – svakodnevni odlasci do fakulteta, kafe i lutanja. Taj dan, sjedila je u kaficu preko puta fakulteta i razmisljala kuda prije.

U masi studenata ispred, kroz staklo sa iscrtanom soljom kafe opet ga je ugledala. Srce joj je poskocilo kada ga je prepoznala, ali joj se vec narednog trenutka osmijeh zamrzao. Neznanac nije bio sam, pod ruku je vodio djevojku, jednu od onih za koje morate da kazete da im sve dobro stoji i za kojima se svi okrecu. Ljuta na sebe, pomislila je da drugo nije mogla ni ocekivati. Zar je zamisljala bajke samo zato sto joj je prisao neku noc?

Odjednom se glasno nasmijala. Hajde djevojko, glavu gore, ova tvoja prica pocinje izgledati kao otrcani pocetak neke spanske sapunice. „I tako postovani gledaoci, u epizodi 19, vidjecete Soledad slijepu od ljubomore, bla bla…“ Jos jednom se nasmijala, svjesna da je privukla paznju polovine kafica. Kako su ono govorili, da je smijeh najbolji drustveni lubrikant? Emi se ta teorija uvijek cinila vulgarnom, ali je sada dovela do nove – ukoliko covjek sam pocne da koristi smijeh i to glasno, javnost ce reagovati kao da on zaista koristi neku vrstu lubrikanta pred svima njima. Zakikotala se nekontrolisano i rukom pozvala konobara da naplati.

Izlazeci iz kafica pogledala je prema nebu. Jos uvijek je bilo cisto, mada su na vijestima za danas najavili kisu. Ranu jesen, Emino omiljeno godisnje doba, kvarili su samo povremeni prolomi oblaka, nakon cega je njen grad izgledao tako tuzno prljav. Nadala se jos jednom da su za danas pogrijesili jer je dovoljno kaznom smatrala to sto je morala da odgleda vremensku prognozu sa voditeljicom obucenom u nesto veci bikini, kojoj je neko ocigledno rekao da nepoznavanje gramatike djeluje jako simpaticno. Privila je uz sebe fasciklu sa materijalima i odlucila prosetati tri ulice dalje. Uklapajuci se u struju ljudi na ulici, jos jednom je pomislila da tako dobro poznaje taj grad, da tacno moze odrediti trenutno raspolozenje. Danas je bio jedan od srecnih dana – sunce sija, priblizava se vikend, u jutrosnjim novinama nije bilo nikakvih svirepih ubistava, sve u svemu ljudi su zadovoljni i ulice su pune. Znala je Ema i za tmurne dane, kada bi tuga obuzela cijeli grad, kada se na ulicama i u javnom prevozu moglo cuti samo zaljenje na krizu, vrijeme, ljude i kriminal. Uvijek je vise uzivala u danu kao danasnjem, osjecajuci se i sama uzvisenije gledajuci siroke osmjehe svojih sugradjana. Danas je medju njima mogla da primjeti i brojne turiste, u toku su finalne pripreme za ovogodisnji festival filma i grad ce postati uzurbana ludnica u naredna cetiri dana.

Oduprla se zelji da udje u svoju omiljenu slasticarnu, obecanjem da ce to ostaviti za povratak kuci. Sljedece skretanje je bilo njeno – mala zavucena ulica bila je poznata po cafe-knjizari, koja je dopustala svojim posjetiocima da, uz nesto vise cijene kafe, uzivaju i u najnovijim izdanjima pisaca iz cijelog svijeta.
I sama je tu knjizaru otkrila u satima lutanja, potaknuta navikom da u izlozima trazi inspiraciju za neku novu pricu, neki novi svijet. Davno joj je majka rekla da pisac uvijek cita, u knjigama stvara svoj svijet i ono sto bi se jednog dana moglo naci u njegovoj glavi.

Kao i uvijek prebirala je u glavi proslost i sadasnjost, nikada u potpunosti uspijevajuci da ih odvoji, sto je bila ujedno i njena najveca licna mana. Ipak, sjecanja su navirala i ona im se jos jednom prepustila.

Sjecala se dana kada je ta mala ulica na neki nacin promijenila njen zivot. Kao i uvijek kada je bila tuzna ili uznemirena, setala je ulicama njenog grada, trazeci utjehu u necijem osmijehu, koraku ili pogledu. U torbi je nosila i biljeznicu, ali ove veceri nije bila za pisanje prica. Vec neko vrijeme radila je na smisljanju saljivih, dovitljivih izreka, uz koje je pravila i male crteze. Prosla je pored velikog parka, boreci se s mislju da se tu smjesti i zavrsi nekoliko novih strana, kada je zvuk iznenadne grmljavine prekinuo. Pogledala je u nebo i brzo skrenula u zabacenu ulicicu, nadajuci se da ce stici do tramvaja prije pljuska. Sljedeceg trenutka osjetila je krupne kapi kise na golim misicama i sa uzasom shvatila da torba koju nosi nije otporna na vodu, te da ce kisa unistiti njene crteze. Za razliku od prica koje je odmah prenosila u mali prenosni racunar, pricice sa crtezima nosila je u jedinom primjerku upravo sada sa sobom. Ljuta na sebe pogledala je bespomocno u tramvaj koji je upravo prolazio ulicom, znajuci da sljedeci nece naici za bar desetak minuta. Kao spas, tada je ugledala vrata ove male knjizare, i jos jednom zahvalna svom andjelu cuvaru, uletjela unutra.

Istog trenutka imala je snazan osjecaj pripadanja. Kada su joj se oci privikle na prigusenu svjetlost, vidjela je da se radi o nekoj vrsti cafea, iako veoma neobicnog. Ljudi su sjedili za malim stolicima na kojima je stajala lampa, sami ili u paru, tiho razgovarajuci ili citajuci neke od knjiga koje su se nalazile svuda oko nje.

U prvom trenutku pomislila je da je rijec o nekoj promociji, dok se nije sjetila da je njen profesor knjizevnosti pricao o sjajnoj ideji jednog od sugradjana koji se upravo vratio iz Njujorka i otvorio cafe – knjizaru.

Sjela je za prvi stolic kod vrata, pogledala oko sebe i izdiktirala narudzbu djevojci koja je dosla da je posluzi. Posegnula je za biljeznicom i sa olaksanjem ustanovila da crtezi nisu unisteni. Cekajuci caj sa cimetom, razgledala je oko sebe, dvoumeci se da ustane i istrazi sadrzaj mnostva polica za knjige na suprotnom zidu knjizare. Odlucivsi da priceka narudzbu, pogled joj ostade na materijalima ispred nje.

Ova vrsta zanimacije bila joj je nova. Obicno bi izabrala neku temu iz njenog zivota koja bi je interesovala i pokusavala smisliti humoristicne komentare vezane za nju. Bile su to teme kao sto su ljubav, tuga, prijateljstvo ili sitnice kao sto su smisao jedne ruze. Nakon nekoliko probnih radova, uz izreke je pocela dodavati i sitne crteze, odstupajuci tako na kratko od ozbiljnosti njenih studija.

Upravo sada pocinjala je novo poglavlje, na temu vode i osjecala je kako misli naviru, istovremeno posmatrajuci sitne kapljice koje su se slivale niz staklo. Kao da ne postoji nista drugo, prionula je na posao. Skoro da nije ni primjetila da je njen caj stigao, odsutno klimnuvsi glavom i podsvjesno upijajuci smireni miris cimeta. Nakon nekog vremena osjetila je neciju ruku na ramenu. Trznula se, rukom pokusavajuci da zadrzi lampu i soljicu koje su se snazno zanjihale. Laganim okretom glave ugledala je istu onu djevojku koja ju je posluzila. Sjeca se jos uvijek da se naivno masila novcanika misleci da je vrijeme da naplati.

I danas se osmjehnula ugledavsi Lidiju za sankom, pitajuci se kako je ikada mogla da pomisli da je ta djevojka samo obicna konobarica. Bila je to ustvari kcerka vlasnika knjizare, koja je ostala iza njenih ledja kada je radila tog kisnog dana. Puna energije, odmah je sjela do Eme i ponudila joj posao. Knjizara ce stampati i prodavati ove njene male pricice, a ona ce dobiti autorska prava i procenat od prodaje. Zavisno od toga kako se budu prodavale ovdje, moguce je prosiriti trziste i na knjizare u Njujorku i Beogradu, kako joj je objasnila. Nemajuci sta da izgubi, a novac joj je svakako bio potreban, Ema je pristala i evo je danas, godinu dana kasnije sa novim materijalima i s ponosom posmatrajuci njena zadnja dva djela u izlogu knjizare. Odavno su prosirile asortiman i u posao ukljucile i profesionalnog mladog slikara, ali je ona i dalje pisala tekstove i davala zadnju rijec pri izboru crteza.

To be continued…