Publish all

Shocked Large Eyed Black and White Smiley Face Emoticon Wide Eyes, Open MouthŽivim u draftu. Negdje u toj memoriji društvenih mreža koja pamti i ono što ja pokušavam da zaboravim.

Ostavim tamo sve što me boli, pa se u noći panično probudim sa mišlju šta ako slučajno pritisnem Publish all dugme. A ne da mi se da obrišem. Čak ni da prebacim u neki zaključani dokument, ovako krijem stvari sama od sebe.

Osjećate li se vi nekad da živite u draftu? Ako ne znate šta je to, to vam je ono ‘počeću se baviti fotografijom kad dobijem stalni posao’, ‘daću otkaz na poslu koji  me čini jezivo nesrećnom samo dok moji stanu malo na noge’, ‘ostaviću taj parfem/haljinu/cipele za neku divniju priliku’. Prokleti akademski pristup života – ne objavljuj ništa dok nije savršeno. Kao da ćeš dobiti bolju ocjenu na kraju života. Baš gledam kako će svemir, bog ili u šta god vjeruješ da te potapše po leđima i kaže: “Bravo, ti si mi bio najbolji učenik, hajde sad sjedi, evo ti pet.”

Nauči te svijet vrlo rano da sebe posmatraš kroz oči kritičara. Pa vagaš jesi li ili nisi dovoljno dobar. Za druge. Za sebe. Za rasuti pepeo koji će od tebe ostati. Za nedočekanu slobodu.

I u odnosima sa najbližim ljudima vagaš isto. To publish or not to publish? Nećeš da opterećuješ čitaoca. Možda će zatvoriti čitavo poglavlje ako mu se ne svidiš. Pa tako peglaš i prepravljaš i brišeš i pišeš dok se ne uključi autocorrect i od svega ostane samo široki osmijeh i jedan drekavac od ‘dobro sam’.

Dobro sam. U stvari jesam. Iako gomila stvari oko mene nije. I ljudi. Dobro sam sa ogromnom gomilom pitanja koja se svakodnevno povećava. A ja i Sizif, guramo uzbrdo kamen sa natpisom “Ko sam ja?” i čekamo da nešto poravna brdo, pa da napravimo pauzu.

Dobro je. Nismo sami. Obrneš se tako oko sebe, pa pogledaš kako su ljudi oko svojih brda postavili ono zeleno platno koje se inače koristi u studijima za vremensku prognozu. Znate već koje, ono što ti dopušta da pustiš special effects i uključiš soundtrack da ljudi ne čuju kucanje sata. I žile kukavice. Da ne čujemo ni mi sami.

Kad bi samo malo popustili zastore. Možda bi mogli da drugome pokažemo gdje je ravnije mjesto. Stvar je perspektive. Možda bi neko ostavio svoj kamen, pa došao da poravna naše brdo. Zamisli da napravimo čitavu jednu mobu gdje idemo na sijelo jedni kod drugih, zazvonimo na ono publish all dugme, pa čitavom radnom akcijom izravnamo tu gomilu brda prije nego se pretvore u nedostižne planine.

Zamišljam ja tako ponekad. Pa me prekine zvuk skajpa, pita drugarica kako sam, šta ima.

Dobro sam. Smiley face.

Advertisements

2 Comments Add yours

  1. Suton says:

    Živjeti u draftu. Savršeno rečeno. Da, točno tako ljudi i žive.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s