Mogla bih napisati knjigu načina na koje te ljudi pitaju jesi li i hoćeš li i šta čekaš s udajom/ženidbom/djecom.
U kulturi balkanske opsesije produženja vrste (čitaj nacije), iskristalisalo se to “šta ti čekaš” pitanje jer se podrazumijeva da žena nije žena dok ne proizvede novo čeljade i pretvori intimne dijelove u fabriku života.

Ne brinite. Neću u feminizam. Ni političke rasprave. Isprana je ta rasprava i kome moraš ponovo da objašnjavaš, odmah znaš da neće ni shvatiti, pa se i ne trudim.

Nemam ništa ni protiv djece. Naprotiv, volim ih. Imam tih 6 drugarica koje imaju djecu, suve male genije koje ja obožavam svom snagom ‘tetka ljubavi’ za koju se zna da je najdivnija svakako. Ne tako davno i sama sam bila u “hoću petero djece” fazonu.

Prošlo je od tada par godina, par stotina hiljada proputovanih kilometara i čitav jedan univerzum. Ali pitanje nije prošlo.

Pa rekoh da odgovorim poznanicima, prijateljima, familiji i svim dobronamjernim i onim ne tako dobronamjernim šta ja to čekam. I dokle ću.

Čekam da nađem muškarca koji će meni odgovarati. Ne, neću ga ja preoblikovati. Ne, ne zanima me što je i tvoj bio sirovina prije braka. Ne, nisam probirač. Čekam muškarca s kojim ću moći o svemu da se dogovorim. S kojim neće biti ljubomore. Ako ima bolja, nek’ ide. S kojim nema nepotrebne drame. Koji neće imati ništa protiv subote provedene u krevetu uz, na brzinu smućkane, špagete i čitav maraton nekih komedija. Sad i za vijeke vijekova. To jest narednih koliko god godina. Čekam nekoga s kim ljubav neće presušiti kad stavimo prstenje na ruku, objesimo stomake, podočnjake i radne knjižice. Čekam nekoga koga ću moći da opterećujem najmanjim sitnicama koje meni život znače. Koga neće smarati moje nesigurnosti. Čiji će zagrljaj biti jedini dom. Čekam nekoga kome ću ugađati više nego sebi. I ko će isto to raditi za mene. Tu ravnotežu čekam. Nekoga kome neće biti sramota oprati suđe i pomoći sa usisivačem jer će ispasti papak. Nekog ko zna da je papak upravo onaj ko vjeruje u predrasude i podjele. Bez obzira na pol. Papak je papak.

Ja čekam nekog ko neće biti papak. S kim ću ravnopravno dijeliti sve i ko će sa smijehom gledati kako sa četrdeset i kusur godina skakućem po parku šutirajući gomile opalog lišća. I dok takvog ne nađem, neću se skrasiti, draga familijo, nije na meni da nastavljam lozu. Osim ako je u pitanju rakija, onda može, mada više volim višnjevaču.

Hajmo sad na onaj bitni dio. Zove se četiri razloga zbog kojih nisam sigurna da li želim djecu.
Dajte šećera i vode, strini je pozlilo.
Šalu na stranu, ne kažem da ih ne želim, ali ne kažem ni da ih želim.

Disclaimer: Nisam odgovorna za reakciju koju ćete imati kad pročitate moje razloge. Ako ste novopečeni roditelj ili neko ko ima roze naočare pri pogledu na svijet, možda bi bilo bolje da zatvorite ovaj tekst. Ko zna šta vam može ostati u glavi posle čitanja.

Idemo redom:

1. Djecu je nemoguće zaštititi. Tijana, počivaj u miru. Ne znam moram li reći nešto više. Ne govorim o tome da djecu treba držati pod staklenim zvonom, ali ne možeš ih zaštititi ni od najvećih, najčudovišnijih stvari koje postoje na planeti. Znam sigurno jer mene moji roditelji nisu uspjeli da zaštite. A dobri su ljudi i čuvali su me i vole me najviše na svijetu. Ne znam da li bih preživjela saznanje da se mom djetetu dogodilo nešto strašno.

2. Nisam sigurna kako odgojiti dijete. Ako ga odgojim onako kako je mene odgojila moja majka – da voli ljude, da bude dobar čovjek, da razmišlja iz tuđe perspektive više nego svoje – osudiću ga na bol. Samoću. Ismijavanje vršnjaka. Jer sam to i ja prošla. A svijet je postao još okrutniji od tad.
Ako ga odgojim da uspije u svijetu i da pazi na sebe i ljude posmatra realno, da li ću moći da ga pogledam u oči sutra?
Kako god okreneš, patiće. Sve znam, to je sastavni dio života, preživjeće, imaće svoju nafaku. Ali velika je stvar svjesno donijeti na svijet život koji znači sve, a da znaš da je osuđeno na bol.

3. Sebičnost. Kažu mi da sam sebična što ovako mislim. Šta bi trebali drugi roditelji? I jedan od najvećih argumenata – šta ako je moje dijete predodređeno da spasi svijet? Odgovor je jednostavan – ne pada mi na pamet da sopstveno dijete opterećujem teretom spašavanja svijeta. Svijet se u belaj uvalio sam, sam nek’ se i vadi. Ili nek’ propadne. I ovako će, samo je pitanje vijeka.
S druge strane sebičnosti sam ja. Dijete je najveća radost, kažu mi. Ali i najveća odgovornost. Ne možeš ga vratiti na policu, od trenutka začetka, pa do kraja tvog života odgovoran si za to ljudsko biće. Šta god mu se desi, kakav čovjek postane. Da li sam spremna za takvu odgovornost? Nisam sigurna. Bar ne još uvijek. Kad i ako budem imala dijete, od prve sekunde ću raditi s njim, moje lično mišljenje je da nema usput. Bar ja ne bih mogla tako funkcionisati.

4. Što nas dovodi do četvrtog velikog razloga – u kakav svijet donosim ja to dijete. Mi sa Balkana znamo malo bolje nego drugi šta se sve može desiti. U kakvim ratovima će ono ratovati? Hoće li ga brinuti Seka, Stoja, Jeca, peca, pecelj, Šešelj, hoće li morati da se brani kad jasno i glasno kaže da su svi ljudi jednaki i da ne mrzi one tamo, a ni one što šetaju i mašu raznobojnim zastavicama? Sve i ako ne odraste u zemlji u kojoj sam ja odrastala, hoće li prolaziti pored beskućnika i gladnih životinja bez da na njih pogleda? Ili će joj/mu se cijepati srce od pogleda na milione ljudi kojima ne može da pomogne. A htjelo bi?

Imam ja čitav jedan spisak. Muči me i šta ako ne bude voljelo knjige, hoćemo li imati o čemu da razgovaramo, da li sam dovoljno dobar uzor, kako ga odbraniti od uvjerenja i skrivenih predrasuda, rasizma i homofobije (čak i kod najbližih – nesvjesni stereotipi su najteži za objasniti)? Kako mu pružiti sve? I naučiti ga da bude zahvalno? Ali eto, ova četiri pitanja me najviše muče.

Moram da napišem da se divim svim roditeljima. Moram da napišem i da volim djecu svim mojih prijatelja. I vas što ne poznajem. Bez svih vas, čitav naš svijet ne bi bio isti. Na tome vam hvala. I hvala mojim roditeljima, oni su moji najbolji roditelji na svijetu. Ma šta svijetu, svemiru.

Svi gore navedeni razlozi su moji. Proizvod su mojih divnih iskustava, trauma i svega onog između toga. I trenutnog konteksta. Neka nova ja će naći neke nove odgovore na moja pitanja.

I da odgovorim na pitanje: E tad ću.