Sjedim u kancelariji.
Za dva minuta počinje pauza za ručak i ja svjesno kradem ta dva minuta od mog posla kako bih istresla dušu.

Sjedim u kancelariji.
Gledam u isprintani isječak online portala sa naslovom: “Težak život četrnaestogodišnje Nikoline iz Janje”. Isprintan je i ostavljen kao svjetleća reklama mog ličnog Las Vegasa. Reklama ljudskog poraza i snage jedne djevojčice koja se negdje tamo, s osmijehom, bori za svoj život. Koja na pitanje šta želi za rođendan skromno odgovara sa “Ne znam, nešto fino.”

Sjedim u kancelariji.
Guglam Nikolina Radman i prevrćem jedina dva članka. Prvi, u kome majka moli i zahvaljuje za bilo kakvu pomoć. Kakva god bila. Jer niko nije dužan. Majka Radojka, moja majka, majka svih nas, majka heroj. I imenom i snagom i životnom borbom podjeća me na moju majku. Kao da mi je trebao razlog da se osjetim bliže porodici koju u životu nisam vidjela. Drugi članak, Nikolina i majka dobile struju. Srećne su jer neko misli na njih. Suza suzu stiže dok majka zahvaljuje dobrim ljudima i doktorima.
Više od ta dva članka nema. Danima već. Vapim za teleportom i mogućnosću da se prebacim u sekundi u Bosnu i vidim kako je Nikolina i šta radi. Treba li joj nešto. Jel’ smislila šta želi za rođendan.

Sjedim u kancelariji i klikam.
Klikam na facebook grupu “Pomoc Nikolini Radman” neizmjerno zahvalna svemiru na ljudima koji su se učlanili. Kojima je bila bitna ta vijest. Koji su devet torti, a ne jednu, poslali u bolnicu za Nikolinin rođendan. Četvrtastih, taman po želji. Gledam slike uplatnica, isto četvrtastih i isto tako potrebnih. Potrebnijih od tih torti. U isto vrijeme, gledam u datum zadnje objave – prije tri dana. Znam, nestrpljiva sam. U današnje doba facebooka i tvitera, hoću update sad i odmah.
Ubjeđujem sebe da je to to. Odmahujem rukama na misli koje se plaše da je početni val pomoći stigao i prošao. Kao upornog komarca otjeram gorčinu u grlu i progutam knedlu što jedna djevojčica mora da prolazi kroz tako nešto. Što, u državi gdje se oni na vlasti razbacuju parama, vilama i avionima, jedno dijete pati.
Hiljadu djece. Isto toliko majki. Meni su ta djeca dobila lik Nikoline.
Plašim se iskonski probuđene nade. Šta će biti sada kada su se ljudi odazvali ljudskom pozivu za pomoć. Šta ako ta pomoć nestane za koju sedmicu ili mjesec? Kada se ponovo nakupi 400 maraka duga za struju?
Sistemskog rješenja nema. Ljudi koji pomažu već sutra mogu da budu sa druge strane apela. Svako nosi svoju muku.

Sjedim u kancelariji i stid me je.
Muči me taj stid. Sramota me je da pogledam u oči Nikolininoj majci. Čak i preko tog youtube klipa. Stid me je države koja nema sluha za svoje ljude. Stid me je što nisam uradila više da tu istu državu promijenim. Sramota me je što ponekad samoj sebi kažem: “Šta koji klinac ti nosiš svijet na ramenima, ko si ti da izigravaš Atlasa?” Sramota me je što je bilo potrebno da vidim te suze na televiziji da čujem da je Nikolini potrebna pomoć. Što postoji more djece, majki, starica i ljudi za koje ne znam. Što me ponekad ponedeljkom mrzi da ustanem i odem na posao. Što me smara svašta nešto za šta bi drugi dali sve.

Sjedim u kancelariji i razmišljam srcem.
Glava bi mi davno eksplodirala da je srce ne rastereti svojim razmišljanjem. Ne poznajem Nikolinu i njenu majku. Ali njihova borba mi je dobro poznata. Ne tako davno bili smo u sličnoj situaciji. Situaciji gdje smo zavisili od drugih ljudi. Da nije bilo teta Ubavke i teta Nade, nikada se ne bih upisala na fakultet. Tih 300 maraka posuđenih 2006. godine stvorili su temelj za čitav jedan svijet. Ne bih bila tu gdje jesam da moja majka nije žrtvovala sve da nama bude bolje. Sav moj uspijeh izgrađen je na onoj paleti na kojoj je mama spavala kad je u kući bila samo jedna fotelja na kojoj smo spavale sestra i ja. Na onim bocama koje je skupljala i prodavala za 5 feninga po komadu. Svo moje vaspitanje izgradjeno je na kuku mog oca koji je radio i nakon svih trauma iz rata. Nosio nas je na tom kuku kao da smo perce lagane, pa nije ni čudo što mu je zatrebao štap sada kada smo mi napokon stale na svoje noge.

Nikolina i ja smo priča sa istim korjenom. I mogućnosti istog ishoda. Nikolina je bolja od mene. Snažnija. Hrabrija. Bez zdravog bubrega, ali sa srcem koje puca od zdravlja. Sa zaraznim osmijehom. Kao i meni nekada, Nikolini su potrebni Ljudi. Oni sa velikim Lj.

Potrebni su joj materijalno. Marka po marka, čitavo djetinjstvo. Marka po marka, vjera u ljude i svijet oko nje. Zagrljaj po zagrljaj – investicija u budućnost svijeta i potencijal koji se ne može naplatiti. Ja znam šta ću raditi sledeće godine kada mi obnove ugovor. Znam gdje će moja životna investicija ići narednih 9 mjeseci, počevši od februara.

Ako možete, pomozite i vi.
Radman Radojka.
žiro– račun: 554 – 402 – 008943 – 01 – 46
Pavlović international bank a.d.

Ili se okrenite oko sebe i pronađite svoju Nikolinu.

Ko zna, možda će vam jednom i ona mahati iz Savjeta Evrope.