U vrijeme nevjere.

U vrijeme izvrnutih vjera i izopačenih razumijevanja.

U vrijeme previranja društva i onog najstrašnijeg previranja u kostima, gdje se pitaš ko si i šta si i gdje ideš i zašto zaboga.

U to vrijeme teško se sjetiti uvijek u šta vjeruješ. U šta si vjerovao.

Pa da počnemo.

Vjerujem da su moje svježe ubrane ljubičice bile draže učiteljici iz drugog osnovne od svih raskošnih buketa iz cvjećara. Meni su i dalje.

Vjerujem u herojstvo moje majke. I svih majki koje su radile 18 sati dnevno da djeci priušte doručak, užinu ili put na ekskurziju. Ironijom života, ekskurziju obilaska manastira u Srbiji. Posle koje smo se vraćali malo kivni na učitelje, malo više na drugu djecu koja su se smijala jednim te istim cipelama i zimi i ljeti.

Vjerujem da su te iste cipele vidjele više svijeta od svih silnih martinki, baletanki, štikli i ugsica. Ne da su te tad postojale.

Vjerujem da su moji roditelji najbogatiji roditelji na planeti jer su nam usadili ljubav prema knjigama. I prema ljudima.

Vjerujem u dobro u ljudima. Opečem se, ma izgorim do temelja i opet planem uz ono poznato “E neš’ više ni ti biti budala, Jelena!” pa opet povjerujem.

Vjerujem u tu vjeru koja se drži rukom izboranom od pekova kojih je moj tata okretao svake noći punih 35 godina. I onom drugom rukom koja je prala tegle ledenom vodom na česmi ispred kuće. Onim rukama koje su milovale i kad nisu bile ni blizu. Koje i danas mogu osjetiti kad god sam tužna, svih 1460 km udaljenosti.

Vjerujem u bore smijalice.

Vjerujem da nijedno sunce nije tako zlatno kao mamini uštipci.

Vjerujem u čizme od sedam milja. I ovom prilikom molim mačka da mi ih posudi samo na koji dan.

Vjerujem u snagu pisane riječi i snagu lavine ljubavi koju ta pisana riječ može da izazove u ljudima.

Vjerujem da je jedina svrha života u pomaganju drugim ljudima.

Vjerujem da je updatovanje laptopa i Avastovo upozorenje da mi antivirus ističe nešto što se uvijek pojavi baš onda kad mi najmanje u životu treba.

Vjerujem da je sve što se desilo u mom životu baš onako kako je trebalo biti. Ma koliko strašno ili divno bilo.

Vjerujem u prijateljstva. U ulaganje u iste. U slušanje srcem i grljenje rukama. Medvjeđe. Kako samo vrijedi grliti.

Vjerujem da se prezir izgovara kao preEzir, a ne preeezir. Nemojte pokušavati da me razuvjerite, niko to nije uspio.

Vjerujem da me ljudi koji se sa mnom svađaju oko toga kako se prezir izgovara znaju najbolje.

Vjerujem u ljekovitost zagrljaja.

Vjerujem u sebe. Jer ja nisam samo ja, ja sam čitav splet ljudi oko mene. Ljudi pjesnika i pisaca. Čije sam knjige gutala od kako znam za sebe, pa sve do danas.

A ko samo mrvicu vjeruje da u njemu stanuje bar misao Antićeva ili Mešina, taj mora da vjeruje u sebe.

Vjerujem u bezuslovnu ljubav prema svijetu.

Vjerujem u okretanje drugog obraza. Onog kojeg treba da pomaziš kada život ošamari osobu koju voliš.

Vjerujem da su svi ljudi priča za sebe. Da je svakome njegov život najgori. I najbolji.

Vjerujem u muškarce koji čitaju knjige.

Vjerujem da niko od nas nikad ne umire. Ne stvarno.

Vjerujem u igranje Lego kockicama. I one bijele laži koje pričam kada govorim da one u ćošku nisu moje, to sam kupila za dijete moje prijateljice.

Vjerujem da se nisam dovoljno izigrala kao dijete.

Vjerujem da nikad neću prestati da se igram. Niti trebam.

Vjerujem da je istinska sreća oslikana samo u tuđem osmijehu. Još je divnija ako je taj osmijeh uzrokovan nečim što si ti uradio.

Vjerujem da ću sutra vjerovati u hiljadu nekih drugih stvari. I dan posle toga, i godinu kasnije i čitav univerzum na kraju.

Da ću se okrenuti za 10 godina, nasmiješiti se toj nekoj skoro pa 27-godišnjoj djevojčici i reći: “Budalo jedna, ti se baš ništa nisi promijenila.”

Sa osmijehom. Onim najljepšim.