Za jednu osobu kojoj je overthinking i posao i hobi, možete da zamislite koliko mi pitanja svakog dana prolazi kroz glavu.

Ipak, najvažnije i najčešće pitanje je “Činim li dovoljno?” Razmišljam tako o ljudima kojima treba pomoć i koliko ljudi ima, a koliko malo vremena i mogućnosti da im se pomogne. Nije da ne pokušavamo. Svjedoci smo hiljadu akcija pomoći i humanitarnih brojeva, ljudi koji na sve načine pokušavaju da prošire vijesti o porodicama kojima je pomoć neophodna.

Ipak, muči me to što je potrebno da porodica ili čovjek dođe u situaciju ekstremnog siromaštva, kada više ne zna kuda će i kako, da bi uopšte dospio na tu listu akcija. Mjesecima razmišljam kako bih voljela da pokrenemo neku platformu “Jedno dobro djelo svaki dan” gdje bi ljudi uploadovali priče iz svojih komšiluka i pozivali ljude da pomognu porodicama blizu njih. Ne mora to biti samo novčano, možda je ponekad veća pomoć pričuvati djecu dok majka ode da traži posao ili očistiti stan nekoj bakici ili nacijepati drva komšinici koja nema snage. Zamišljam tako svijet gdje se jedan prosječni stanovnik dosađuje, razmisli da ima par sati slobodno i ne zna kako da ih utroši (ili ima par maraka/dinara/kuna/evra viška), pa ode na tu našu platformu, ukuca svoj poštanski broj, vidi akcije i porodice kojima je pomoć potrebna, a koje možda nije ni znao i onda ode da im direktno pomogne.

Sigurna sam da bi se i naša dijaspora uključila. Sjećam se paketića koje smo tik posle rata dobijali iz Norveške i pisama djece koja su pomagala svojim vršnjacima. Sigurna sam da bih mogla promovisati tu istu platformu tu gdje radim i navesti bar 10-ak ljudi da daje mjesečne stipendije djeci/studentima kojima je to najpotrebnije. Kad bi mogli da im vide lica, čuju njihovu priču i stupe direktno s njima u kontakt. Ne sumnjam da bi bilo lako naći i admine koji bi volonterski radili na toj platformi i održavali je.

Maštam tako ponekad, dok ne nađem ljude koji bi mi pomogli da tu i takvu platformu napravim, pa da svaki dan imamo humanitarne radne akcije i da nam solidarnost koju smo vidjeli tokom poplava bude nešto prirodno. Trenutno nemam resursa, niti programerskih vještina da tu i takvu platformu napravim, ali ko zna, možda za koji  mjesec ili godinu nađem ekipu koja ima veliko srce, vještine koje su potrebne i par sati sedmično da to i napravi.

Da ne bi sve ostalo na ideji, razmišljam uporedo šta to ja mogu trenutno, sa svojim vremenom i resursima da napravim. Pa mi padne na pamet #zagrljajnost akcija, da napravim neku korist od silnih heštegova koji su na lajni.

Ideja je sledeća: tagujte me na tviteru ili facebooku sa #zagrljajnost, ispričajte priču o porodici ili čovjeku koga poznajete, a kome treba pomoć (a ko nije trenutno dio neke velike humanitarne akcije), a ja ću svaki mjesec od februara do decembra odabrati dvije porodice da im pomognem. I učiniću sve u svojoj moći da nađem sponzore za još više njih. Iz praktičnih razloga, molim vas da uvijek pitate porodicu za dopuštenje da njihovu priču objavite na internetu. Ukoliko bude dovoljno priča, možda ću krajem mjeseca da napravim presjek svih akcija i u jednom tekstu napišem kako možete i vi da pomognete.

Za sve cinike koji će mi reći da sam mogla da kontaktiram Centar za socijalni rad, samo da napomenem da sam trenutno van Balkana i da mi je lakše da uključim online zajednicu, a istovremeno skrenem i pažnju na ljude kojima je potrebna pomoć, a koji su možda baš u vašem okruženju.

Ako postoji neko ko može i želi da se obaveže da uradi nešto slično, javite mi se pa ćemo proširiti hashtag i raditi zajedno. Za početak, koristim hashtag svog bloga jer mogu samo sebe da držim odgovornom.

U svakom slučaju, molila bih vas da podijelite ovu priču na vašim profilima, a ja obećavam da ću vas redovno obavještavati o rezultatima akcije. (Update: # na FB ne radi ovih dana, pa možete da nađete Zagrljajnost stranicu na FB i pošaljete mi poruku tamo).

Srdačno vaša,

Zagrljajnost