Danas je 14. februar ili u narodu poznat kao ‘dan kada tviter eksplodira i svađa se jel’ Valentinovo ili sveti Trifun ili zadušnice”.

U našoj kući poznat kao dan kada slavimo mamin i sestrin rođendan. Ali nećemo još i to da dodajemo u zbrku. Ljubavi ima, kako god okrenes, koliko ‘oćeš. Ima i hejta, ali to je sad moderno, pa ćemo im progledati kroz prste.

Ponukana brojnim facebook statusima gdje se ljudi javno zahvaljuju svojim ‘boljim/ljepšim/jačim polovinama’ od jutros mi mozak zvoni kao bubanj.

I tako otvorih laptop, metnuh lavor na glavu da se zaštitim od ovih što koriste tu frazu i krenuh da mislim. ‘Moja druga polovina’ je vrlo blizu vrha najgupljih fraza na svijetu. Da ti treba polovina, znači da ti nešto fali. Da nisi cijela. Da nisi i ne možeš biti ispunjena dok neko drugi ne ušeta u tvoj život. Pa ti onda postane i izgovor da trpiš svašta nešto jer Bože moj, teško je naći srodnu dušu, vidi one tamo što sama šeta psa, kako li je njoj jadnoj.

Ljubav jeste iskonska i primarna potreba svih ljudi. Počevši od one roditeljske, pa prijateljske, pa sve do te neke volimo se i kad se ne volimo ljubavi. Od kad pamtimo za sebe uče nas da je svrha svega voljeti nekoga dovoljno da rodiš bebu koju ćeš voljeti više nego sebe.

Aha! Tu smo dakle, niko nam ne spominje ljubav prema sebi dok ne kreneš da planiraš porodicu pa ti kažu da ćeš bebu voljeti više od sebe. Što mu i ne dođe mnogo teško jer u svoj zbrci traženja bolje polovine, nisi ni stigao nešto mnogo da se zavoliš. Ili bar aktivno da misliš o tome. Uostalom, zašto bi uopšte tražila bolju polovinu?

Jel’ to znači da si ti lošija? Ili ako je druga polovina ljepša, ti si ružnija? Može li ikako da se uspostavi trend da tražimo čitavu jednu jedinku koja će biti cijela, voljena, isto lijepa, isto jaka, isto dobra kao i mi. Koja će voljeti sebe i nas i od nas očekivati to isto?

Ta i takva ljubav onda traje godinama. Svaki dan je dan zaljubljenih. U sebe. U njega/nju. U život koji ste stvorili. U snagu, ljepotu, dobrotu koju oboje posjedujete.

Rođeni smo i odrasli na takvom podneblju gdje se ljubav prema sebi smatra sebičnim činom. Kao da voljenjem sebe oduzimaš od ljubavi koju daješ drugima. A ti pomnožiš ljubav prema sebi sa svijetom, pa dobiješ čitavu jednu generaciju ljudi koja zna da voli.

Pa spasiš sebe, pretvoriš se u superženu, pa negdje na vrhu nebodera u Njujorku sretneš tog jednog supermena i onda spašavate svijet zajedno. Dok traje. Ne mora ljubav da bude vječna da bi bila prava. Ja volim sve koje sam voljela, pa prestala. Ljubav koju ispustimo u etar zauvijek ostaje tu.

A ljubav kojom volimo sebe je jedino što je uvijek uz nas. Jer čovjek se rodi, živi i umre sam.Pored drugih. Što je divno.

Ako se voliš.

Probajte jednu godinu da se volite. Svaki dan. Uprkos svemu. Zbog svega. I zahtijevajte od sebe i svemira nekog čitavog. Jer vi to zaslužujete.