Ima tako nekih malih momenata koji ti definišu život. Što te onako još više šokira, jerbo život bi po nekoj današnjoj definiciji trebao da bude pun velikih momenata, mali su tu da popune praznine. Meni se jedan takav mali momenat dogodio juče i vrlo brzo postao jedan od najvažnijih u mom životu.
Naime, nakon mog puta u Bosnu za praznike, vratila sam se srećna, ali i bolesna, umorna i napaćena. Ovaj put nisam išla na radni odmor, vidjela sam sve ljude koje volim, radila što mi prija, pa mi opet nije bilo dobro. A nije da mijenjam vremenske zone ili kontinente. Razmišljajući o tome koji mi je sad klinac, shvatila sam da jedino može biti u pitanju hrana.
Svi vi koji ste bilo kada otišli iz roditeljskog doma na par dana, makar i samo do drugarice tu iza ćoška, znate kako je kad se vratite kući, pa roditelji/babedede krenu da iznose sofru. Meni se nekad učini da moja majka, iz silne svoje ljubavi, pokušava da u mene strpa za tih 9 dana sve one obroke koje nisam pojela za 9 mjeseci koliko sam bila odsutna. I količinski i prema raznovrsnosti.
A naravno, mama je mama i ljubav je hrana (Balkane moj!), pa ne možeš da odbiješ. A i nećeš baš. Uželiš se i tulumbi i pogače i ćevapa i pita i pitaca i pečenice i svega onoga što je za nas postalo tradicionalno ‘dobro jelo’.
Sva ta ‘dobra, masna hrana’ ima svoje mjesto u ishrani, ali kad ona čini većinu onoga što se pojede, onda to baš i nije dobro za želudac i mozak. Pogotovo što ja pokušavam koliko-toliko da jedem zdravije kad sam u Strazburgu. Ovdje opet imam drugih problema – organska hrana je skupa kao da je posuta zlatom, a zdravo meso i jaja se plaćaju rubinima (malo pretjerujem, ali ne previše).
Sve to vodi do mog malog-velikog trenutka od juče. Po povratku iz Sarajeva, otišla sam kod doktora da provjerim krvnu sliku i požalila mu se da sam primjetila da mi nije dobro svaki put kad jedem mnogo hljeba i proizvoda od brašna. Čiča-miča-gotova-priča, moj doktor je rezultate testova koje je naručio imao u toku popodnevna (mejlom, naravno).
Dijagnoza – celijakija ili trajna nepodnošljivost glutena, bjelančevine pšenice, ječma i raži. Praćena alergijom na laktozu što je, saznaću kasnije, vrlo uobičajeno za ljude koji ne podnose gluten. Već godinu dana obilazim na prstima oko te neke paleo-gluten free dijete, isprobavam recepte, ali se nisam mogla nakaniti da potpuno pređem na taj režim. Doktor je vrlo brzo objasnio da su se i neki drugi simptomi/bolesti u proteklih pet godina odnosili upravo na tu osjetljivost na gluten.
Sad tu na scenu stupa ona moja ‘možeš ženu iz Bosne, ali Bosnu iz žene nikako’ metodologija. Prvo sam htjela da ga gađam stolicom što se niko nije sjetio taj isti test uraditi u ovih pet godina, pa sam se podsjetila da ja ipak nisam agresivna osoba (mada me je onaj čekić za reflekse na njegovom stolu mamio). Onda sam se sjetila kako je sad vrlo ‘trendi’ biti na gluten-free dijeti i vrlo realno sam mogla da zamislim prevrtanje očima kad kažem da imam poseban način ishrane.
Do kraja života. Do. Kraja. Života. Doktor je još nešto pričao, ja sam ga slušala i klimala glavom, ali mi ta misao nije izlazila iz glave. Tu se negdje taj mali momenat, u udobnoj bijeloj sobi, na anatomski-kreiranoj stolici, pretvorio u veliki.
Došla sam kući, otvorila gugl i tri sata kasnije bila spremna da se uhvatim u koštac sa svime. Dobro, skoro. Misao koja me iskreno prestravila je: Kako ću ja ovo sve objasniti mami? I dalje, rodbini, familiji, prijateljima i tako dalje i tako bliže. Kod nas postoji ta jedna fascinantna praksa negiranja činjenica. Koliko vas je čulo: “Ma daj, kako su naši babe i dede jeli baš to i to i živjeli bolje od nas?” Ista stvar sa pušenjem, najviše volim kad pušač zapali cigaretu, povuče dim, pa kaže: “Hajde molim te, moj deda je pušio po kile duvana svaki dan, pa doživio 90.”
Nema veze što današnji duvan ima dokazanih (!) najmanje 50 kancerogenih supstanci. I što život naših baba i deda nije ni blizu onoga što mi živimo. Neću tupiti previše o tome zašto pšenica nije što je neka bila, ni kako mi ne radimo ni jednu desetinu fizičkih poslova, niti koliko je sve danas zagađeno. Imate o tome mnogo dobrih tekstova (recimo Vitki Gurman ili Noletova knjiga Serviraj za pobedu – ovdje sam morala da kažem BravoNole kad sam je pročitala).
Ali svi ti dobri tekstovi nisu mi pomogli da smislim kako da mami kažem za sve ovo. Kako da ženi objasnim da ne mogu jesti ništa što ona smatra hranom – hljeb, pogače, kolače, mlijeko, sir, viršle, kobasice, paštete. Ma ni labelo koje sam do sad koristila. I ovako kuka mjesecima da će mi se zapetljati crijeva ako ne budem jela crveno meso bar jednom svaka dva dana (piletina, ćuretina i riba se nekako ne računaju u meso kod nas). Ili kako da joj objasnim da ne mogu komadić toga (ne stvarno, ma ni komadić) i to nikad više.
Ovaj tekst pišem valjda iz tog razloga. Ako imate neki savjet koji je uspio sa vašim okruženjem ili kako da ne podivljate kad vas nutkaju nečim i nerviraju onim “Daj bona, od nečega se mora i umrijeti, kakav ti je to život”, pišite u komentarima. Bojim se da neću imati strpljenja za to, pošto imam stvarnih briga sad, plus da smislim kako da se hranim bez glutena kad putujem (što je bar jednom mjesečno), pa se potajno nadam da će ovaj tekst pročitati moji prijatelji i sledeći put kad dođem nakon 5 mjeseci i kažem: “Samo čašu vode.” neće napraviti belaj. Na pitanja: “Čime onda da te počastim?!” odmah da kažem da me počaste zagrljajem.
Toga nikad dosta.
Zagrljajnost 
Auf… a kad sam negde neki dan videla da si pomenula neki gluten free, ja se ponadala da je to iz pomodarstva! Nekako, baš je postalo popularno, a uglavnom ne znaš nikoga ko zaista ima celijakiju… držim ti fige da ne bude jako teško. :*
Za sad nije strasno, vecinu vremena provodim na guglu i raznim kulinarskim blogovima. Javljacu povremeno ako bude neka anegdota, a uz posjete Balkanu, ne sumnjam da ce biti 🙂 Hvala draga na podrsci :**
oooj, razumijem te 🙂
“Pa od cega zivis”? “Sta jedes ti uopste” ? …
Hranit ces se kao carica, odmah da ti kazem. Kada otputujes bilo gdje, bit ces presretna, jer gluten free hrane u Evropi (onoj bogatijoj), ima na pretek. Od posebnog piva, hamburgera, palacinki… Do jednostavnog bifteka. Eto ga!
A za ove sto te nude grisinijem, i nikako da nauce da ne mozes, za njih ces uvijek biti princeza koja se prenemaze. 🙂 Na kraju krajeva, hranis se royalty, samo ti i Novak Djokovic, u are special girl!
nA ti zagrljaj i <3. Mama će razumjeti. Nakon prvobitnog šoka. 🙂
❤ Divno si me počastila, hvala ženo :*
Eh, draga moja… Kao prvo, žao mi je što si to otkrila tek sada, vjerovatno se mnogo toga moglo spriječiti i promjeniti ranije, ali opet nije kasno, polako, treba vremena da se organizam adaptira na potpuno nov režim ishrane.
Dobrim dijelom razumijem tvoju zabrinutost oko prihvatanja okoline na nešto novo i netipično za njih, “pomodarstvo” i kako to stariji vole da kažu “internetski način života”. Razumijem te jer i mene čeka nešto slično, daleko da je isto.
Otkako sam ostala u drugom stanju počela sam da istražujem razne stvari, o zdravoj ishrani u trudnoći, mnogim korisnim stvarima i sl. i Bogu hvala uspjela sam da izguram trudnoću u najboljem stanju, da na kilaži dobijem onoliko koliko se smatra normalnim dobitkom, nekih 12kg. Nije to bio neki strogi režim, da glumim sexy trudnicu nego sam nastojala da prečistim organizam i da se u tom periodu hranim što zdravije. Zvijezda vodilja su mi bile riječi privatnog ginekologa ovdje u Mostaru koji mi je na prvom pregledu rekao ” Ne slušaj bapske priče da jedeš za dvoje, jedi umjereno a raznovrsno”.
I od tad počinje moja borba. Sve je ok bilo kada sam ovdje sama sa suprugom, organizovala sam se lako, ali svaki odlazak kući ( tada 2 puta mjesečno, pred kraj trudnoće 1 mjesečno ) za mene je bio stresan. Sjedem za sto i kreće bombardovanje. Hajde pojedi ovo, pojedi ono, popij ovo, popij ono, kako misliš da dijete napreduje kada tako slabo jedeš, kako misliš da se porodiš, kako ćeš imati snagu na porodu da izdržiš napone i sl., moraš pto više i “masnije” da jedeš i sl. Po njima od 24 časa ja sam trebala nekih 20 da stalno nešto “trpam” u sebe. Jer grehota je da trudnici ostane “ap” na hranu!!! Pokušavala sam da objasnim zašto i kako, i naravno dobijala odgovore a kako smo mi, bla, bla, bla. Da ne duljim! Onda sam primjenila jednostavan metod. Kratak odgovor – NEĆU to da jedem, jedem ono što ja smatram da je dobro za mene. Iskuliram jednostavno, sve to što oni kupe, donesu da jedem i sl. kulturno ostavim sa strane i nastavim po svom.
E onda je moja bebica konačno došla na svijet, rodila sam carskim putem, nikakva snaga mi nije trebala za napone jer ih nisam ni imala 😀
Od tada počinje moje istraživanje o pravilnoj ishrani beba, uporedo sa istraživanjem o pravilnom dojenju, jer sam za vrijeme trudnoće čvrsto odlučila da ću svojoj bebi da pružim samo ono najbolje. Moja cura sutra puni 4 mjeseca, iza nas su 4 mjeseca uspješnog dojenja, dojenja u kome ne bih uspjela da sam slušala “dobronamjerne” savjete raznih ljudi, pa čak i najbližih, pa čak i mame. Moja mama je nekih 15 dana bila sa mnom nakon poroda, “gušila” me kako trebam da jedem stalno da bih imala mlijeka, kako mislim da ga imam ako ništa ne jedem, i sl. Tražila sam mehanizam kako da joj objasnim da hrana nema apsolutno nikakve veze sa procesom nastanka mlijeka, čak smo znale i da se posvađamo oko nekih mojih stavova u vezi dojenja i sl. U jednom momentu mi je puk’o film i zamolila sam je da se ne miješa u to, da je to lično moja stvar i da mi oko toga ne treba nikakva pomoć ni nje ni okoline. I hvala Bogu nije ni trebala!
Onda počinje borba sa svima njima o ishrani bebe, i tek će da je bude. I u tom dijelu dolazi do poistovjećivanja sa tobom. Kako da njima objasnim da po svim mogućim istraživanjima Svjetske zdravstvene organizacije kravlje mlijeko se ne preporučuje u prvoj godini života, te da ga ona neće piti tada, a ni kasnije sigurno, jer u njemu nema apsolutno ništa zdravo ( ali ne, mi smo ga od rođenja pili pa nam ništa ne fali – da li?), da postoji intolerancija na određene namirnice, te da se ti alargeni uvode što kasnije i postepeno, da neće jesti začinjeno, zaprženo, da će da bude na zdravom načinu ishrane… Kako da im objansim šta je proso, qinoa, amarant, spelta, komorač, keleraba, čičoka, batat, avokado i ostale namirnice koje nisu svakodnevne u našoj ishrani, ali koje su dostupne u prodavnicama zdrave hrane kod nas. Kako da im objasnim da to nije pomodarstvo i internetsko obrazovanje, nego nešto sasvim normalno, što bismo svi trebali da konzumiramo bar ponekad ako ne svakodnevno. Iz svog mog iskustva do sada mogu samo da ti svajetujem da budeš istrajna u borbi, da budeš svjesna da nekada moraš biti i gruba čak i prema najmilijima koji iz svojih dobrih namjera nesvjesno nanose štetu, iz samo jednog razloga a to je NEZNANJE! Nisu oni krivi što živimo u takvom okruženju gdje su jednostavno neka pravila nametnuta i ustaljena i smatraju se dobrim, a niko ne zna zašto je to dobro?! I kad kažeš nije tako, to nema veze sa dobrim i zdravim, uslijedi klasičan odgovor a kako mi odgojismo vas ako to nije dobro i zdravo? To onda postaje začarani krug u kome možeš opstati samo ako budeš doslijedan svojim principima i onome što smatraš ispravnim. Ne mogu oni tako lako da prihvate da smo mi mlađi” pametniji”. Ne kažem da jesmo, ali bar ja nastojim da puno čitam o tim stvarima, da upoređujem različite izvore i donesem onda odluku koju smatram ispravnom i toga se držim. Mogu da pričaju šta hoće i koliko hoće, ali mi ne mogu nametnuti svoje “ispravne” stavove i neću dozvoliti da bilo ko od njih sutra hrani moje dijete onako kako oni misle da treba. Budi spremna da će da te gledaju kao najvećeg čudaka, pa i ludaka, ali imaj na umu da je tebi tvoje zdravlje najpreče, kao što je meni zdravlje moje Isidore na prvom mjestu.
Želim ti puno sreće i uspjeha u toj borbi. Budi dosledna samoj sebi, čuvaj se i ignoriši okolinu što je više moguće. I uvijek uz sebe nosi torbu zdrave, u tvom slučaju zdrave bezglutenske hrane!
Ljubimo te nas dvije! :*
P.S. Izvini na dugom postu i mješanju raznih tema. 🙂
Mami šalji recepte koje ti može spremati kad joj dođeš 😉 ❤ Hug:kiss:hug
Kad čujem kako je to sad moderno dođe mi da mlatnem nešto (ne baš nekog) posred srede. Naravno da je moderno kad je njegovo dijagnosticiranje tek od skora počelo ozbiljno i kod nas da se primenjuje. Za to što je gluten podmukao i ima različite simptome ili ih nema uopšte. Nego, mom klincu (5) su pre dva meseca našli osetljivost na gluten, lakša varijanta, nije celijakija. Ali isto mora na dijetu, pa ni on ne razume baš zašto a ni okolina. Muka. Ali ako moramo da se tešimo stvarno ima mnogo gorih stvari.