Besomučna potraga za gospodinom Pravim

Ovaj blog post nije klasičnih 10 načina kako da upecate gospodina Pravog. Da kažem na početku, da mi neko ne zamjeri što od mene ništa nije naučio. Imate more takvih tekstova na internetu, pa ako vam se gubi vrijeme, a vi bujrum.

Unaprijed se izvinjavam svim ljudima koji će se u ovoj priči direktno prepoznati. (mada mi nije mnogo žao, pravo da vi kažem)

E sad, kad smo to rasčistili, da počnemo.

Imam par drugarica koje su u divnim vezama/brakovima i kojima je trenutno jedan od najbitnijih prioriteta da me udaju. Odmah da napomenem, vjerujem da je ovo iz čiste ljubavi da i ja osjetim tu podršku i ljubav koju oni imaju, a ne zato što smatraju da sama nisam sposobna da nađem tog gospodina Pravog.

Meni smiješno da ih gledam kako se lome, a nikad mi nije mrsko upoznavati nove ljude, pa im i ne branim misiju nešto mnogo. Tako nedavno pričam sa jednom od tih drugarica, spomene mi nekog lika u kontekstu koji mi je vrlo drag srcu, pa je ja upitam onako direktno – što me eto s njim nije upoznala, bar nešto zajedničko imamo (za razliku od prošlih 7 koje mi je predlagala). Kaže ona: “Ma nije on za tebe, on se ne misli skrasiti u nekoj bliskoj budućnosti, šta će ti takav?”

Navelo me to da se raspitam kod još njih par sa koliko ljudi u njihovom okruženju me nisu upoznale jer su mislile da taj i takav nije za mene. Do sad se sabralo jedno dva tuceta, pa se zapitah kako se i kad proces upoznavanja, izlaženja, domunđavanja, flerta i zaljubljivanja pretvorio u da ili ne pristup na prvu loptu.

U moje doba (neke 2006-2008 kad sam intenzivno izlazila), prijateljima vani sam objašnjavala situaciju prilaženja muškaraca djevojkama. Taj proces je trajao cirka 6 mjeseci i čitav hepek izgubljenih živaca. Dobro utvrđene etape – vidite se negdje u nekoj zadimljenoj kafani, svidite se jedno drugom. Prvi mjesec – izlazite u tu istu kafanu, stojite na istim mjestima, pijete isto piće, u istom društvu i pravite se da se ne šmekate. Drugi mjesec – sad već svi znaju da se vi ne šmekate, pa možete početi povremeno i da se pogledujete, neće niko ništa loše da pomisli. Treći mjesec – njegovi drugovi kreću da muvaju/pričaju sa vašim drugaricama. Vas dvoje se pravite da se u putu sreli niste. Četvrti mjesec – na random statusu vaše drugarice i njegovog druga, ostavite komentar i dodate se na MSN (kasnije i FB, kad smo postali moderni). Peti mjesec – pričate svakodnevno na društvenim mrežama, vaše prijateljice su nadjenule imena vašim potomcima do šestog koljena i počeli ste uživo da se pozdravljate (sa različitih krajeva kafane, naravno). Šesti mjesec – on se čitav mjesec opija da bi smogao hrabrosti da vam priđe, što dovede do toga da vam se toliko smuči da – kad vam napokon priđe – to nije to. Da su se Romeo i Julija tako zaljubljivali, ostao bi on mortus pijan ispod onog balkona, a ona otišla u sumrak sa nekim grofom i Šekspir bi morao da pronađe drugo zanimanje.

Elem, od tada pa do sad, uz pomoć spomenutih društvenih mreža i činjenice da o svima možeš sve da saznaš u par klikova i viber poziva, stvar se još više zakomplikovala. Sad tvoje drugarice/njegovi drugovi uzmu u zadatak da te online detaljno prostudiraju i da podnesu izvještaj. Ako prođeš inspekciju, pa se dodate i sami, brzo se pogledaju lajkovi u proteklih 10 godina, statusi iz bar 8, pa se na osnovu par gramatičkih grešaka i dvije slike sa kajlom iz protekle decenije zaključi da taj i takav nije baš za tebe.

U potrazi za pravima, izgubismo divnu priliku da nađemo one taman.

Nikad više selfija na kojima pucamo od samopouzdanja, nikad manje samopouzdanja kad se pogledamo u ogledalu.

Stvar se svela i na ono što me, lično, najviše nervira. Dinamika moći je postala bitnija od bilo kakve emocije. Ko se kome prvi javio. Ko je bio zadnji online. Pacovčina jedna, on će meni seen. Glupača, meni rekla da je umorna, a forkskveruje se u noćnom klubu. Vidi ga, sinoć izlazio, okupi štab drugarica, brzo mi postavite neke lude pjesme na zid i počnite da komentarišete kako nam je sinoć bilo loodilo. Gdje je Maja, ona zna fotošop, da nas ubaci u neku sliku sa Ekskluzive/Beograda noću/dodaj ime traš e-novine.

Ja te i takve igrice ne volim. Pisala sam o tome, ali ako ima bolja, brate – široko ti lijepo polje. Bujrum, ne usteži se ni slučajno, ko sam ja da ti bacam kamen na put. Znam šta mogu da ponudim i zauzvrat očekujem samo da to poštuješ i da i ti znaš šta hoćeš. Prošle godine u ova doba, nakon kratkog dopisivanja sa likom, on se nekako izgubio iz vida. Ja, hvala svemiru, brzo pređem preko toga – ‘oćeš-nećeš, ima ko hoće. Tek prije koji mjesec, zajednička drugarica spomenu da joj je žao što od toga ništa nije bilo. Kroz priču smo došli i do uzroka – negdje u tom procesu, on se meni nije javljao tri-četiri dana, kad se javio ja odgovorila, on onda opet testirao, pa se nije javljao čitavu sedmicu. Sjećam se te situacije, govorio je da je jako zauzet nekim projektom i ja puštala čovjeka da diše, kad bude slobodan javiće se, bez stresa. U tom paralelnom univerzumu, on je došao do zaključka da ja: a)ili se dopisujem sa još njih deset sa strane; b)ili nisam dovoljno zainteresovana da ga pitam gdje je i šta radi.

Zinula sam tad kao riba i još se nisam povratila kako treba. Sad, to što nisam bila posesivna, ljubomorna, smarala ga sa sto poruka na 19 različitih kanala – to znači da mi nije stalo? Duuudeee, gdje ja to živim?

I šta to govori o nama? Da li smo toliko nesigurni da samo konstantna pažnja znači emociju? Pod cijenu da se pretvorimo u ogorčeni par ludaka? U šta smo se to pretvorili kad jedni drugima tražimo cake umjesto prilika da se izljubimo k’o ljudi?

Pišem više u ženskom rodu, čisto zbog lične perspektive, ali sve ovo se odnosi i na muškarce. Neke žene zaista pokušavaju svoju nesigurnost da prikriju dizanjem nosa ili da otkriju suknjama širine kaiša. Nije lako povjerovati da ima i neka normalna koja će čak insistirati da odeš na pivo s društvom ili da odgledaš tu utakmicu. Koja ima svoj život, pa joj ni najmanje neće smetati što se nećete vidjeti taj dan kad hoćeš s društvom na rafting. Imaćeš više da joj ispričaš sledeći put kad se budete vidjeli.

Muškarci, danas je lako biti originalan. Vidiš djevojku koja ti se svidi. Priđeš joj, kažeš da ti se svidjela i pitaš je za broj jer bi volio da je pozoveš na kafu. Dobiješ broj i zaista je pozoveš na kafu. Na kafi vidite da li ima potencijala za nešto više. Ako ne, ostanete poznanici/drugovi. Ako da, vrijeme će pokazati.

Žene, nemojte da podležete pritisku i čitate između redova. Pogotovo za vrijeme muvanja. Pođite od pretpostavke da vi mislite ono što kažete. I da isto važi i za njega. Dobronamjerne analitičare osmijehom isključite iz diskusije. Prebacite temu na njih – jedva će dočekati.

Flertujte, zezajte se, ne kalkulišite unaprijed da li vam se slažu sve osobine, do onih mikroskopskih. Nije veza uspješna samo ako traje zauvijek. Divnih sam veza i prijateljstava imala, vrlo uspješnih, dok se jednog dana nismo razišli u osnovnim stavovima i završili to poglavlje. To što su završene ne oduzima ništa njihovom uspjehu.

Prije svega, gradite sebe da biste dobili osobu sa kojom možete srećno živjeti. Ako onda još nađete nekog ko će takvoj osobi taman odgovarati, za to doba i u to vrijeme, mašala, evo ruka, čestitam.

Samo nemojte biti kao ovaj zadnji lik koji mi je prišao na ulici, pa ja umrla od smijeha. Ne, nisam upravo pobila sve što sam napisala, nego mi je taj isti lik prišao prošle godine, uzeo broj i nikad se javio nije, pa me za godinu i zaboravio (ili je obrnuo sve žene u Sarajevu), pa došao ponovo red na mene. Za 10 godina nećete pamtiti kad je ko bio online i ko je kome prvi seen, ali ćete pamtiti kafu, utakmicu, odlazak u kino, zagrljaj i tako dalje i tako bliže (bolje bliže).

Do tad molim sve ljude u mom okruženju da ne prave zaključke o tome ko bi meni odgovarao na osnovu onoga što misle da znaju o meni. Ja samu sebe od juče ne prepoznam ponekad.

Volite se ljudi. Prvo sebe, pa onda druge oko sebe i ne propuštajte prilike. Za kafu, bleju ili nešto više.

Meni, kao i uvijek, može zagrljaj.

Advertisements

4 Comments Add yours

  1. nina2vatre says:

    Kad sam ja upoznala svog “gospodina Pravog” mislila sam da je mutav, bukvalno. Drugi put kad sam ga vidjela mislila sam da je čudak. Treći put, treća sreća, sam se zacopala do ušiju. Zajednički drugar, preko kojeg smo i došli u dodir, mi je govorio “Ma šta će ti on, nije on za tebe”.
    Danas imamo dvoje djece, i volimo se 😀

    1. zagrljajnost says:

      Bajka u stvarnom životu 🙂 Hvala što si podijelila priču sa nama, divno je čuti iskustva.

  2. jelena says:

    Prve reči koje sam ja uputila mom gosn “pravom” jesu bile kroz deranje:”Šta je? Šta blejiš u mene sve vreme? Šta oćeš?”… jadan…sad mi ga žao, ali mislim da je taj momenat bio presudan da se zaljubi 🙂 Vole oni to, kad malo podvikneš. Valjda ih podseća na njih same. Zato – eto ti recepta 🙂 Samo napred!

  3. Maja Banović says:

    Ni ja nisam za sebe, kamoli je netko za mene. Ali našli smo se da se trpimo. Najviše na svijetu! Tako je to ❤

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s