Budalo jedna bosanska

– Idem ja, ali ću se vratiti.

– Hoću sigurno, života mi, vratiću se da pravim bolji život u ovoj čemernoj Bosni. Jer bolje zemlje nema, ako zemlju računaš. Donekle i ako računaš ljude. Bar one prave. U državu ulaziti nećemo, da ne bi osip na kriminal dobili. Onaj što se teško liječi.

– Ma nemoj ti da mi pričaš, idem malo da završim taj neki master, pa se vraćam. Ko će ako nećemo mi što smo otišli?

Bilo je to te 2009. godine na kafama pred putovanje u Holandiju. Te neke kafe gdje malo umireš od smijeha, malo od tuge, a moji prijatelji od toga koliko ih jako stišćem u medvjeđim zagrljajima.

Smijali su se tad. Voljeli su me dovoljno da mi kažu da se ne vraćam ni pod kojim uslovima. Tad nismo ni znali koliko loše će postati. Mislili smo, miša mu, da je ratno vrijeme bilo najgore. Meni se čini da je tad manje gladnih bilo nego sad.

Bilo je i onih što su govorili da samo čekaju da osjetim taj standard, pa da promijenim ploču. Da postanem dijaspora.

A bilo je i onih koji su govorili da mi je lako pomagati Bosni kad nisam u njoj. Možda i lakše nego da se vratim.

Trebalo je da prođe 6 godina i hiljadu nekih faza. Ispadoše u pravu i ja i ovi prvi i drugi i treći.

Holandija, pa Poljska, pa Francuska. Strazburg je posao dom. Navikla se i ja na standard. Ali ne na onaj na koji mislite. Ne mislim na bijesna auta, na megalomanske kuće, na luksuzna odijela. To me nikad nisu naučili da volim.

Nego taj standard osnovnog ljudskog dostojanstva. Ono kad čekaš autobus, pa on dođe na vrijeme, pa ima klimu, pa ti vozač kaže dobar dan. Ono kad poplaćaš režije, pošalješ svojima, odeš u mjesečnu kupovinu i još ti ostane taman za kafu. Kad odeš u park, a tamo sve čisto i cvijeće nije počupano i ima javni wc koji je čist kao suza. Toliko.

Navikla sam se i na odsustvo straha. Bosno moja, duša me zaboli šta ti rade. Visi nad nama mač straha, a ležimo na šiljcima onih izreka “Ćuti, može uvijek gore” i “Svako zlo za neko dobro”, pa ne smiješ da mrdneš nigdje.

Nije ni svijet sjajan. Stvarnih problema na izvoz. Ali bih ja nekako više voljela da uvezem deset hiljada tih problema nego jedan naš – balkanski.

Pisala sam već o tome. Jeste odijelo za posao – pidžama. Jeste, hladno al’ standard. Jeste da ne znaju za naš koncept kafe i da vrlo rijetko možeš nekoga nazvati u pola noći za šta god ti zatreba. Ali miša mu, nekako ti i ne zatreba baš tad da ih zoveš. A i kod nas se to polako gubi. Pretabirite po glavi koliko ljudi oko vas spada u tu kategoriju da ih možete nazvati u pola noći i da će vam pomoći. Ne, stvarno. I te koje imate – ili nećete da opterećujete ili znate da vam ne mogu pomoći jer su u istom belaju.

I pored toga što ti u glavi posloži milion i jednu sumnju, Bosna te za sebe veže dušom. Negdje vagaš između krivice što ti dobro živiš dok se tvoji ljudi muče i novostvorene spoznaje da ti taj i takav život zaslužuješ. Pa ideš vozom prema Bazelu, pa ti se tamo negdje na pola puta pred očima prikaže ona ravan između Nišića i Crne rijeke, pa zvekneš glavom o prozor jer glava hoće baš tamo.

Pa prebiraš. Vratiš se onoj trećoj opciji. Pokušavaš da uradiš sve što možeš tu odakle jesi. Vuče to nas Balkance, vidjeh to kad se nas hiljadu okupilo prošle godine kad smo zajednički organizovali akciju pomoći za Bosnu i Srbiju tokom poplava. Puno ti srce neke ljubavi i tuge.

I onda shvatiš da to nije dovoljno.

– Vratiću se ja. Radim na tome.

Budalo jedna bosanska. Viču i oni što te vole i što te ne vole. Koji te poznaju i koji te ne poznaju. Vičeš i ti sama sebi.

Jebiga, možeš ženu iz Bosne, ali Bosnu iz žene nikako. Ovaj put imam plan.

Ne, ne vraćam se na slijepo. Ne vraćam se ni u narednih 5 godina. Ostajem tu gdje jesam da naučim sve što mogu. Da nešto stvorim mojima. Da minimum početnog kapitala i znanja donesem.

I onda se vraćam. Divne planove imamo. Ti neki moji ljudi i ja.

Šta ćeš, budala jesam, ali mi se čini da nas je nekako sve više.

I to mi daje nadu.

Advertisements

7 Comments Add yours

  1. horheakimov says:

    Za sada si samo budala u najavi…

    1. zagrljajnost says:

      Eto, kao u jambu, taman tako 🙂

  2. nina2vatre says:

    huu.. Ej ja sam ti sad u isčekivanju, odluka je pala… Idemo iz Bosne. Žao mi što nisam mlađa, pa da sam manje svjesna šta to nosi sa sobom. Sve znam, neće mi cvjetaiti ruže i žaliću za ljudima. I strah me neizvjesnosti. Ali me više strah od ostajanja ovdje.
    Nadam se da će neki pametniji i sposobniji ljudi od mene uspjeti napraviti neki pomak na bolje u narednih 5 godina, pa da ti te svoje želje i sprovedeš u djelo… Za sad, nek ti to ostane na željama, nikako planovima.
    Zagrljaj!

    1. zagrljajnost says:

      Samo kreci, treba otici i probati. Zelim ti svu srecu ovog svijeta i da nadjes tacno ono sto trazis. Ja cu probati da se i vratim, sa tim nekim mojim planovima. Ne znam hocu li uspjeti. Ali probati moram, da ne izgorim.
      I realna sam, ne sad, nekad za pet godina, dok jos nesto ostvarim.
      Zagrljaj veliki k’o ova daljina.

  3. jelena says:

    Samo uči i budi vredna, a duša će te odvesti baš tamo gde joj je mesto 🙂

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s