Dan u životu: Paco de Arcos, Portugal

– Kako vam je tamo, sine?

Poruka koja ovih dana dolazi i sa poznatih i sa nepoznatih brojeva, uključujući i teta Slavu sa dva sprata niže (kakva BIA za tetu Slavu). Putujem ja stalno, ali ovo je godišnji i more, pa se ta pitanja podrazumijevaju.

Objašnjavam tu i tamo, kopirajući dijelove poruka i čitave pasuse, pa opet ne iscrpim spektar. I tako odlučih da krenem da pišem ove “dan u životu” postove, da uvežem kako misli s putovanja, tako i moje doživljaje nekih divnih mjesta. Povremeno će se pojavljivati odlomci na blogu, a vama ako je mrsko čitati, a vi bujrum preskočite. Već vidim da će dosta toga biti poređenje sa našim mentalitetom jer za ostale vodiče imate WikiTravel i TripAdviser.

Portugal je divan. Još prije nego sam otišla, godinama, ako ne i decenijama, duša mi ište Portugala. I Irske. Imala sam sreću da sam u dva mjeseca po prvi put otišla u obje zemlje. Falile su kao dio slagalice Evrope, ali i mene kao čovjeka.

Mogu vam reći da su očekivanja i premašena. Portugal je jedna od onih divnih zemalja u kojima odmah kažeš – ovdje bi baš moglo da se živi.

Tako, dođeš na aerodrom, pa se živo oduševiš arhitekturom zgrada. Azulejos ili umjetnost keramičkih pločica je vidljiva na svakom koraku. Predivne slike epskih i modernih priča upakovane u plave tonove pločica, sa tek ponekom iskrom zelene i crne. Poželiš da ostaneš zauvijek tako omađijan bajkovitošću prolaza između carine i izlaza.

Do sad sam proputovala skoro čitavu Evropu, 40 zemalja ukupno, ali više cvijeća u naručju onih koji dočekuju svoje voljene na aerodromu nisam vidjela niti u jednoj od njih. Poklopiće se to kasnije, pokazaće se, sa mentalitetom ovog divnog naroda.

U poređenju s njima, mi smo Njemci. Ha, ko bi rekao da će to neko izgovoriti? Otišle tako Bojana i ja na plažu u Paco de Arcos, prostrle peškir i objeručke zagrlile sunce. Trajalo je to nekih 20 minuta, a onda sam, što zbog osjetljive kože, što zbog dokumentarca o sunčanju i raku kože, krenula da tražim suncobrane. Jedna od glavnih plaža u okolini Lisabona i čuj nema suncobrane da iznajmiš. Ili kupiš. Nema ni tuš. Ni prodavnicu. O suvenirima da ne govorim. Usijao se balkanski mozak od biznis ideja taman koliko i glava od portugalskog sunca. Kakav propušten potencijal.

Vidi, nema ni pepeljara na stolovima. Ni znakova o spomenicima i turističkim atrakcijama. A ima ih, provjerilo se to sve na google maps. Nema ni info pultova, ni fensi restorana, aman, samoj sebi dođoh kao kapitalista.

U nedostatku svih tih atrakcija, neminovno ti pažnja odleti ljudima. Pa posmatraš porodice koje su tu došle. Onda shvatiš zašto biznis ideje ne bi uspjele. Portugalci na plažu dođu opremljeni triput bolje od prosječnog Srbina/Bosanca kad ide na more u Makarsku. Ponesu frižidere, hranu, vodu, ležaljke, suncobrane, šatore, igračke, peškire, stoliće i stolice, ma samo što sijalicu iz kuće nisu izvrnuli. Utabore se tako na plaži, niko nikome ne smeta i uživaju u životu. Niko se ne slika za Instagram. Možeš da ostaviš šta hoćeš i da zamoliš komšiju da pričuva. Ne govori on tvoj jezik, ti njegov mrvicu natucaš, ali osmijesi govore više od riječi.

Porodica koja dođe zajedno na plažu, ostaje zajedno. Tako nekako izgleda. Ja još nisam vidjela da se izdvajaju jedni od drugih. Niti da tinejdžeri odlaze od roditelja, kao da ih svemir sastavio nije. Djecu namažu kremom kad dođu na plažu i narednih 7 sati ih puste da trčkaraju. Sve preko 2 godine ide samo u vodu. Sjednu u talase, a talas veći od njih dvaput, pa se prevrnu, pa se zagrcnu, a majke i očevi ne skaču kao pomahnitali da ih spašavaju. Budnim okom prate sve, u slučaju stvarne opasnosti, ali djecu puste da se sama uče.

Bučni su. Jedno sedam puta bučniji od nas. Viču sa jednog kraja plaže na drugi. I nikome ne smeta. Vike se prepliću tamo i ovamo, ali nema prevrtanja očima i kukanja. Njima smo nas dvije vjerovatno mnogo čudnije – em ćutimo, em se mackamo kremama jedno 12 puta dnevno (dodatni sloj na nos, kako drugačije), em uredno nemamo ni hranu ni piće sa sobom.

Plaže su san snova. Sitni pijesak i divna voda (lagali su nas da će biti prehladno da se kupamo, ništa im ne vjerujte). Na plažama nema smeća. Tu i tamo koji pikavac koje mlade djevojke i momci u zelenim majicama skupljaju svako sat-dva. Svako tri metra su strateški raspoređene kante za smeće. Četiri komada, ustvari. Za reciklažu – karton, staklo, plastika i ostali otpad. U Portugalu još nisam vidjela običnu kantu za smeće, a da nije reciklaža.

U pauzama, lokalci odlete do razdrndane birtije na porciju puževa. Onih običnih, što ih vidite oko kuće. Jedu ih čačkalicom direktno iz kućice i obrnu sedam-osam tanjira dok si rekao šta bi. Kafa je slatka i minijaturna. Nekako imaš osjećaj da se samo mrvicu podrugljivo nasmiju kad im tražiš kafu s mlijekom. Produžene nema, ni da je nacrtaš. Cijene su ok. Od plaža, restorana, do prodavnica – tu je negdje kao u Srbiji i Bosni. Smještaj je jeftiniji od Crne Gore. Vozovi su česti i čisti i niko se ne šverca iako kontrole nema ni na vidiku.

U supermarketima za sve ima red. Za meso, mliječne proizvode i ribu dobiješ broj, pa staneš u red. Kao kod nas u opštini, kad podižeš državljanstvo. Protip: uzmite broj, pa obiđite cijelu radnju u potrazi za drugim namirnicama. Ne kao ja, sat i po sam čekala da kupim pola kile ćuretine. Mada, ne žalim se, sjajna prilika da posmatraš ljude. U redu stoji nekih 30 duša koje, kad dođu na red, naruče od 7 do 10 kila raznog mesa i usput protabire sa prodavačicom od sedmog koljena na ovamo. Niko se ne gura, niko nikoga ne požuruje, čak se ubacuju u priču i umiru od smijeha kad nađu nešto zajedničko. Naravno, mene nije obišlo upoznavanje sa lokalnim udovicama koje su kliktale kako sam tako divno visoka, sve u mašala fazonu, sa opaskom da eto, imaju unuka, taman i on tako visok. Do sad sam mogla da se udam u bar 8 zemalja, sve tako u redovima za namirnice.

Da sumiram Paco de Arcos, to malo mjestašce, tik do Lisabona, ovdje je osmijeh zaštitni znak. Imaš osjećaj da ljudi nemaju nekih problema ili bar znaju kako s njima. Da li je do okeana, do nedostatka biznis ideja ili ljudskosti koja je prisutna na svakom koraku, ne znam. Valjalo bi tu i živjeti da se to sazna.

Ostaviću za neku drugu priču Lisabon. On zaslužuje knjigu, ne jedan blog post. Pisaću uskoro i o najboljem marketing modelu kojem me je naučio jedan Somalac juče.

A do tad, grlim vas o-voli-ko.

Advertisements

3 Comments Add yours

  1. Tihana says:

    Još da imaš i slike, pa eto ti ga pravi travel blog 🙂 :*

    Tihana // Wandering Polka Dot

    1. zagrljajnost says:

      Bice, dok prebacim i uslikam puževe 🙂

  2. djana says:

    Uzivala sam citajuci. Cekam blog o Lisabonu, mozda cu nesto i prepoznati, bila sam jednu sedmicu u Lisabonu prije par godina.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s