Raste mi se

Kad neko od 1.90m kaže da mu se raste, Svemir se negdje grohotom nasmije. Nije da mi nije dao priliku. I ja se razrasla, što u visinu, što u krakatost rukama (trebaju mi za te zagrljaje do krajnosti), što u širinu (do te “taman” mjere po seoskim mjerama). I dalje mi se raste.

Porastem za svemirsku česticu sa svakom novom knjigom, informacijom, razgovorom, iskustvom. Neutaživa je to žeđ. Što više piješ s tog izvora, više ti se traži. Pa kopaš bunar i tamo gdje ga nema, ali neka, vježbaš mišiće, zatrebaće kad se najmanje nadaš.

Ima par godina kako aktivno tragam za najboljom verzijom sebe. Čula sam da ta potraga traje nekih 80-90 godina, zavisi ko je kakve sreće i zdravlja. I kad je počneš.

To traganje za sobom treba dokumentovati. Evo već odavno ne pišem, sve čekajući da nešto naučim, da uglavim neki mentalni recept, pa ću kao onda. To je taj balkanski naučeni mentalitet, kad si siguran da znaš, onda se javi. Jedino što ja sigurno znam jeste da ne znam. I da sam voljna da učim.

Pa bih već mogla da samoj sebi dam uvid u sopstvenu glavu.

Misao po misao, malo bi se moglo dijeliti. Trenutno u glavi misao o tome koliko sami sebi komplikujemo živote.

I evo ga, prvi mehanizam odbrane. Pisanje u prvom licu množine. Slaganje očekivanja na gomilu drugih ljudi koji imaju svoje priče i kontekste, te se u naš kalup nikako ne mogu ustoličiti.

Komplikujem ja sama sebi život. Lijepo mi je. Zen faza mogla bi se porediti sa nekim budistom koji igra onu igricu sa spužvastim čekićem i mišem koji viri iz jedne od onih devet rupa (znate na koju igru mislim, američki vašari fazon). Samo što moj mozak umjesto miša udara ego.

Borim se ovih dana sa sopstvenim očekivanjima od očekivanja drugih ljudi od mene. Znam, ni meni nije jasno. Jedan od omiljenih citata u zadnje vrijeme mi je onaj “Mi nismo ono što mislimo da jesmo, mi smo ono što mislimo da drugi misle da jesmo.” Pa to povlačim. Dok čovjek shvati da druge ljude nije briga za tebe, obrnuo je igricu.

I ta “nebriga” nije zlonamjerna. Jednostavno smo svi toliko u sopstvenoj glavi da nemamo vremena da se stavljamo u tuđe cipele. To duševno izuvanje da se pretvori u olimpijsku disciplinu i glorifikuje kao novi sport, moliću.

Ljudima je čudno kad od njih nemaš očekivanja. A toliko se lakše diše kad pustiš. Od očekivanja imam samo da upoznam ljude oko sebe. Onoliko koliko te puste. I da se otvorim svijetu. Kao satelitska antena. Biti tu da slušaš ljude bez osuđivanja. Da se uvrtiš u njihovu frekvenciju jer svoju poznaješ toliko da te ne mogu iz nje izbaciti. I da osjetiš trenutke kad su drugi otvoreni za tebe i da im vjeruješ.

Ne vjerujemo dovoljno jedni drugima. Non stop smo na nekim testovima, da ja vidim mogu li ja tebi vjerovati i hoćeš li me povrijediti i šta sad. Pa to traje tako godinama. Ne daješ se jer misliš da te mogu odnijeti. A ja opet mislim nekako da bi bila baš velika šteta da prođe čitav život a da niko ne zna pravu tebe. Ili pravu mene. Pa tako ostavljam djeliće tu i tamo, bez obzira na mogućnost povrede.

Otprilike sam kao ona bakica koja u autobusu lovi pogled pa kad osjeti da može, onda kaže šta joj je na duši. A na duši sve nešto lijepo, čak i kad nije savršeno.

Ta otvorenost svijetu bez uslova, bez kompromisa, bez očekivanja donosi jedan novi nivo bivstvovanja. Drugačije to ne bih mogla nazvati. Donosi ti zahvalnost i mogućnost da strahove zavoliš i prigrliš i da shvatiš da je svijet dobar i ljudi dobri i ti dobra. Dovede te u situaciju da vrijeme mjeriš zagrljajima i ljubavlju prema svemu.

Doduše, dovede te i u situaciju da te pitaju u kakvoj si ti sekti i na čemu si, ali to već nije ništa novo.

Pa ću tako ovih dana malo češće, pisati otvoreno, iskreno, bez zadrške, kako god i ko god me pita. I kad me ne pitaju. Radi sebe. I radi sopstvenog rasta. Dok ne udarim u plafon kosmosa.

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s