Staviti sebe na prvo mjesto – 8. smrtni grijeh na Balkanu

Došlo vrijeme da mi mami prosci dolaze na vrata. Ustvari čekaj, nije to baš cijela istina. Ne dolaze prosci, dolaze familija i očevi prosaca, da izprovodadžišu šta se izprovodadžisati ne da. Razumijem tu želju roditelja da djecu sastave kako bi imali nekoga i bili srećni, ali ne razumiju oni nas da to tako nažalost ne ide.

Brani se mama koliko može, ali neizdrž je tjera da mi tu i tamo spomene neki pokušaj. Vjerujem ja da su to sve sjajni momci, ali ja dok ne vidim, odnosno ne čujem, odnosno ne osjetim, ja u to ništa ne vjerujem. Ista stvar kao sa online datingom, nisam od te fele nikako, niti mogu to decenijsko dopisivanje do prve kafe. Ili znaš šta hoćeš ili ne znaš ili me zoveš na kafu ili od toga nema ništa.

Nego da se vratimo na mamu, čeka žena strpljivo na mene od početka ovog teksta i još malo prije. Prešla sam fazu ‘familija me pegla na slavama’, oni su već odustali od mene prije dvije godine, a i ne idem više na te slave, pa nemaju ni prilike. Za njih sam ona s visokim čkolama, haj’ bar nešto, mada šteta.

Moji roditelji su stariji po godinama, ali mlađi po uvjerenjima. Nikad me nisu tjerali ni na šta, niti ubjeđivali, uvijek je bilo bolje sama nego u lošem društvu. Međutim godine idu, pa me tako tata u aprilu šokirao mentalnom streljanom u vidu “još da mi rodiš unuke pa da mogu da umrem” na šta sam ja odgovorila sa “e super da si mi rekao, da se slučajno ne prevarim, ako ćeš tad umrijeti, po logici stvari ako ti ne rodim unuke, nećeš nikad umrijeti“.

Mama, s druge strane, em zna bolje nego da direktno kaže, em joj žao da me dira, pa to više suptilno protura kroz konverzaciju. Uvijek je bila diplomata, sve što znam o odnosima s ljudima uslovljeno je nekom njenom filozofijom.

I tako, scena 432, lokacija skajp, naš dnevni razgovor i priča mi o još jednom proscu (koji isto tako računam nema pojma da mu se radi o glavi na tim popodnevnim kafama). Kažem ja njoj “Mamo, ništa od tog nema, ja dok ne čujem, ja ne vjerujem, a pravo da ti kažem i nisam u nekoj udaje mi se fazi.” Nisam suptilna sekunde, mogla sam joj to bar reći kad sam u istoj kući, da joj prinesem šećera i vode kad se žena zanese. “Dobro, ja ću onda reći da imaš nekog momka.”

Kuku lele, samo mi još fali da krene brigada pitanja o nepostojećem draganu kad dođem sledeći put. “Ama ženo, nemaš potrebe da izmišljaš, samo kaži da meni trenutno nije ni do udaje ni do djece, sad sam u nekoj razvojnoj fazi, baš mi lijepo ovako, a imam i da naučim o sebi svašta još nešto. Nije da sam isključiva, ali mi taj bračni papir stvarno nije prioritet.”

Ne može. Na Balkanu je staviti sebe na prvo mjesto osmi smrtni grijeh. Ili sedmi, proždrljivost nekako odavno ne smatramo smrtnim grijehom, evolucija u pitanju. Meni je lako objasniti ali mami jok, u njihovo doba se znalo – rodiš se – služiš roditeljima, udaš se – služiš mužu, rodiš djecu – služiš djeci, ostariš – djeca služe tebe. Pun krug.

Kakav razvoj, kakva ljubav prema sebi i svijetu, ko se još hljeba od toga najeo. I vidi se taj odgoj kod nas, čak i kod liberalnih roditelja kao što su moji. Vidi se u nedostatku snova kod naših generacija ili ambicije da se ti snovi ostvare. U nedostatku samopouzdanja i vjerovanja da zaista možeš sve što poželiš.

Mi smo kao vrhunski kompjuteri koji bi mogli da prave svemirske rakete, ali umjesto toga igraju Spider Solitera po cijeli dan. Taj nivo potencijala ostvarujemo kao ljudska bića.

A za taj razvoj ti je potrebno vrijeme i prostor. Ajnštajnovog kalibra i relativiteta. Kad imaš djecu, tog vremena i prostora jednostavno nemaš. Imaš nešto drugo i na drugu stranu sve što dobiješ kad postaneš roditelj, to se ne može mjeriti, nemojte me pogrešno shvatiti. Ali vremena za svoj razvoj nemaš. A svijet zaslužuje najbolju verziju tebe.

Kad imaš u životu osobu s kojom si u vezi, a ta osoba nije u mentalitetu rasta, opet ne može taj razvoj. A kad se nađu dvije osobe koje rastu zajedno, e to je druga stvar. Rastimo zajedno na nekom novom nivou.

Do tad, mama, izvini, ali meni do udaje radi udaje nije. Neću se udavati jer mi je skoro 30. Niti da imam nekog u starosti. Niti da probam. Niti šta mi fali. Niti zato što imam platu, sad bi bilo pravo vrijeme da se uzme kredit za stan, pa da zajedno ostvarimo nešto za tu našu djecu. Niti zbog djece. Ne, ni zbog toga što bih bila sjajan roditelj pa je šteta što nisam.

Po meni i lično meni, to su sve razlozi koji drugu osobu gledaju kao sredstvo do cilja. Ljudski cilj je da budeš srećan, a ta osoba onda treba da te usreći.

A šta kad si već srećan i tražiš nekoga ko je isto već srećan da radite na tome da usrećite druge i svijet zajedno? Kako to misliš to ne može tako? Čekaj, kako to misliš oduzimam nekog njegovu ulogu ako mu ne stavljam na teret očekivanja da me usreći, zaštiti, novčano obezbijedi? Ma da li stvarno vjeruješ da onda gubim svoju ženstvenost?Hm, baš interesantno što misliš da ću zažaliti kad budem bolesna i stara pa mi ne bude imao ko dodati čašu vode.

Možda i hoću. Ne znam šta nosi budućnost i to me čini srećnom. Cijeli svijet je igralište i ja ispunjavam onu Mikinu da treba odrasti do djeteta. Svaki dan je dan spoznaje i ljubavi i smijeha i plakanja i igre.

Ali teško se izvući iz očekivanja okoline. Čak i iz suprotnih očekivanja, imam par ljudi koje volim koji mi stalno govore da uživam u životu i da se slučajno ne vežem. I to su očekivanja. Navučemo se tako od djetinjstva gomilama tuđih pogleda na naš svijet, pa se kasno sjetimo da pitamo šta je to što ja mogu da doprinesem svijetu.

Ne pričamo o tome dovoljno, iz želje da ne uvrijedimo ljude koji su izabrali drugačiji način života. Ili iz straha da nas okolina ne odbaci jer smo drugačiji. Drugačiji u ovom trenutku, možda ću vam koliko sutra pisati pozivnice za svadbu ako se ta moja osoba i ja nađemo u fazi doživotno rasta.

I to je skroz ok. Svaka situacija u životu nam otvara 1000 vrata. Koja god izaberemo, ljudski mozak će ispuniti svijet žaljenjem za ostalih 999. Ali to je naš mozak, to nismo mi. Sasvim je ok biti svoj i raditi ono što osjećaš. Rasti, razvijati se, voljeti, raditi na sebi i svijetu. Ne očekivati od drugih da te usreće. To bi bilo kao da vam ja kažem ne razmišljajte o ljubičastom slonu. Samo sami možemo shvatiti da smo već srećni. Ali to je već za neku drugu priču.

 

 

 

 

 

Advertisements

3 Comments Add yours

  1. dhk40 says:

    Sam sam(a) sebe mozes usreciti. Ako nisi srecan(srecna) sa sobom, nemoze te niko drugi usreciti. Ali moze eventualno povecati, pojacati tvoju srecu. Dobar tekst 🙂

    1. zagrljajnost says:

      Upravo to, ako nisi srecan, niko drugi to ne moze uraditi. Pojacati da, apsolutno se slazem. Hvala na citanju i komentaru, znaci puno.

  2. dhk40 says:

    Hvala tebi na interesantnom blogu. Svidja mi se tvoj stil pisanja i post teme.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s