Koliko ljudi poznaje naše pravo ja?

Godinama se priča o društvenim mrežama koje stvaraju otuđenost u ljudima. Seminari, radionice, rehabilitacija nedruštvenosti, skoro pa biznis. Svaka generacija voli da misli da su na vrhu, pa makar to bilo na vrhu propasti.

Sigurna sam da su isti komentari bili kad su izmišljene novine ili radio ili TV.

Nije otuđenost u tehnologiji, otuđenost je u ljudima. Kad uđemo u suštinu stvari, sasvim je logično. Naš mozak se evolucijom razvio da bi nas zaštitio od sigurne smrti. Što je u neko pećinsko doba podrazumijevalo i isključenje iz grupe. Ako te se pleme odrekne, tu si – gdje si, nema te. Pa je društvenost prema širem krugu ljudi postala uslovljena. E sad, naučnici kažu da je taj širi krug ljudi za naš mozak ograničen na otprilike 150. Ne 150 odjednom nego u čitavom ljudskom vijeku. Sve preko toga, ne postoji mogućnost onoga što ja nazivam emocionalnom memorijom. Pun heart drive, kupi eksterni.

E sad, kad to prenesemo na život u 2017 gdje se prijatelji na društvenim mrežama skupljaju kao pokemoni, odjednom imamo taj osjećaj praznine. Jer zamisli, imam samo na Facebooku preko 800 prijatelja, a kafu mogu popiti sa njih 12. Eto ti ga strah koji stvara potražnju. Idealno mjesto za razvoj anksioznosti i pratećeg konzumerizma. Ali o tome neki drugi put.

Trenutno pišem iz perspektive nekog ko se privremeno povukao s društvenih mreža. Sa nedostatkom logina nestao je i osjećaj manjka interakcije. Brojala sam neki dan, na sedmičnom/dnevnom nivou se čujem sa oko 20-30 ljudi koji meni znače mnogo. Kad u to ubrojimo porodicu (brojim samo one koje bih birala i da nismo porodica) i kolege sa kojima sam bliska, eto ga skoro 50 ljudi. Znam, srećna sam. I toga sam svjesna. Pored toga imam drugare s kojima se ne čujem redovno, ali kad se vidimo sve za pet. Kako god okreneš, računajući i neke bivše ljubavi i prijatelje sa kojima nisam više toliko bliska, brojka ljudi sa kojima mogu biti prava ja je blizu 100. Znači imam još 50 do limita, taman računam jedna osoba godišnje i tu mi je starost.

Dug uvod za ono što u stvari hoću da kažem od samog naslova. Živimo u ekstremima i to se najbolje vidi baš na tim društvenim mrežama. Ili smo oni što stalno kukaju, proklinju državu i narod i sve oko sebe ili smo oni što nasmijani iskaču sa fotografija sa Kube, sve im je super i imaju otkrovenje svaki dan sa sreća-prizivajućim statusima. Tako i u stvarnom životu.

Zapečaćene nam uloge u životima drugih ljudi. Ima tu i ona da smo mi zvijezda samo svojih života i sporedni likovi stotina drugih oko nas. Kao što su oni i za nas. Pa onda daš ulogu koja tebi odgovara. Nju mogu uvijek nazvati, s njom samo lake teme, on te nikad neće pitati kako si ti, ona je tu ako ti zatreba savjet oko djece, oni su tu da te podsjete šta je ljubav, oni drugi šta nije. I sve tako.

I u skladu sa ulogama koje preuzmemo i koje su nam dodijeljene, tako se i ponašamo. Malo je ljudi kojima otkrivamo više od jednog dijela sebe. Razbijemo slagalicu i svima po dio, da se niko ne ljuti. Ali šta kad nam je potrebno da sagledamo cjelinu, a ogledalo ne pomaže? Ne bi li bilo lijepo imati bar jednu osobu koja zna cijelog tebe? Zašto ne više njih?

Preskočili smo pet hiljada koraka u evoluciji. Naš mozak još misli da je isključenje iz zajednice sigurna smrt. U određenim dijelovima svijeta i jeste. Mi nismo u tom dijelu svijeta. Najgore što nam se može desiti kad se nekom otvorimo jeste da ta osoba nije zainteresovana pa nas to povrijedi. Ili strah da će nas osuditi ili povrijediti u budućnosti kad iz arhive sjećanja izvuče baš ovaj momenat boli ili srama.

I tako mi hodamo kroz život pokušavajući da se sklopimo od tuđih dijelova slagalice. Našu sakrijemo u mamin sanduk na tavanu. Pa se ne volimo. Pa vežemo vrijednost sebe za mišljenja drugih ljudi. Ljudi koji usputnim opaskama namjenjenim sporednim likovima svog života urede cijeli tvoj. Pa više nisi zvijezda ni svog filma.

Udari kontru. Napravi svoj rasplet. Pokaži gledaocima šta propuštaju. Nauči nešto o sebi kroz te scene. Naučićeš da voliš svaku verziju sebe. Vrijednost ti neće biti vezana za druge ljude, nego za tvoju ljubav i postupke prema tim ljudima. I prema sebi. Od očekivanja ćeš imati da proživiš trenutke i podijeliš ih.

Jer ima ta pitalica, ako drvo u šumi padne, a niko ga ne čuje, da li je proizvelo zvuk? Odjekujete li vi u svom životu? Ko su ljudi u vašoj šumi? Puštate li ih da vide kad padnete? Divne se stvari dese kada se otvorite ljudima oko sebe. Onima koje volite i onima koje ne poznajete. Kad krenete da se otvarate, otvore se i oni vama. Ranjivost na razmjenu. Ljubav ide pride. Ide i bol, ali miša mu, bol je svakako tu ako prođete kroz život a da vas niko ne upozna. A vrijedite dovoljno da vas svijet upozna.

Naći će se već neko ko će reći da u današnje vrijeme je vrlo opasno otvarati se ljudima. Da se razumijemo, ne kažem ja da idete ulicom i vičete svoju adresu ili pin kod kartice. Ali ako sjedite sa nekim, postavi vam se pitanje, neko vas zamoli da mu ispričate svoju priču, dođe vam da u tom trenutku prokomentarišete kako se osjećate – to vrijedi podijeliti. I isto tako saslušati odgovor. Bez osude, bez ljutnje. Dosta je više ispraznog razgovora o vremenu i artiklima na popustu kad u sebi vrištite. Od sreće ili tuge, nema veze.

Počela sam taj eksperiment prije nekih šest mjeseci. Potpune iskrenosti o sebi. Kad me neko pita nešto, dobiće iskren odgovor. Kad nazovem prijatelje, ako sam srećna, pitaću ih da pjevaju sa mnom. Ako sam tužna, da ćute s druge strane slušalice dok se ne isplačem. Pitam ih otvoreno šta im treba – hoćeš da te saslušam, da te ostavim na miru, da ti dam svoje mišljenje ili da mu odem na vrata da ga bacim s balkona? Kad meni treba nešto, isto tako. Otvoreno kažem ljudima oko sebe – nazvala sam te da me slušaš i ne pričaš ništa, evo zovem te da ti ispričam šta se desilo danas i znam da nisam bila u pravu, ali mi treba da mi kažeš da jesam, treba mi da mi kažeš iskreno kako mogu biti tu za tebe jer osjećam da se udaljavamo. I tako u krug.

Rezultat je ovih 20-30 ljudi s kojima se redovno čujem i koje mogu nazvati kad god mi zatreba. I koji mogu nazvati mene. Nakon početnog šoka i pokušaja skretanja teme jer nam je neugodno pričati intimno i nismo navikli, sad imamo hiljadu puta bolju komunikaciju. Upoznaju dijelove mene po prvi put. I ja njih. I dalje se volimo. Ovaj put s manje očekivanja od drugih i osude.

Da ne pričam o tome kako svaki put kad imam neku maglu u glavi, pa me nazove neko od tih mojih, pa mi ispriča kako se osjeća, pa prođemo kroz njihovo, a ja onda završim razgovor i shvatim da sam kroz njihov komad slagalice u stvari složila svoj. Pošalje ti Svemir tako sve što ti treba, kad ti treba. Naše je samo da budemo otvoreni za to.

Na kraju krajeva, kvalitet više od kvantiteta. Bolje da me voli deset ljudi za ono što stvarno jesam nego hiljadu za ono što se pretvaram da jesam. Zar ne?

Advertisements

3 Comments Add yours

  1. Истина је све што кажеш. Ал’ на мене некако највећи утисак остави слика коју си убацила са стране 🙂

    1. zagrljajnost says:

      Naziv joj je Alone, autor Erick Eastman. I na mene je ostavila utisak, ide uz slagalicu covjeka.

  2. Svejedno iskreno meni nedostaješ na društvenim mrežama. Ali cijenim i podržavam tvoju ideju iskrenosti prema sebi i drugima. Pozdrav od jednog drugara sa drustvenih mreža😀

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s