Ne bih preživjela da su ljudi zli

Postoji ta neka tmina u nama. Ne znam da li se rađamo s njom ili je u nas urežu drugi ljudi. Postoji to neko beznađe u kojem plutaš po površini svemira. Nemira, možda? Uvijek sam se pitala kakav bi moj život bio da se tmina mog života nije pojavila. Ili bar tako rano u mom djetinjstvu. Da sam odrastala srećno, bar onoliko koliko srećan čovjek može da bude u današnjem ludilu.

Ne bih bila čovjek koji jesam danas. To je sigurno. Dobra stvar ranjenih ljudi jeste što svaki ožiljak ima sposobnost da ti produbi empatiju za tri stepena. Ja sam ožiljke prestala da brojim.

Počela da brojim dobra djela. Da se takmičim sama sa sobom. Cijeli život pretvorila u misiju pronalaženja dobra u drugim ljudima. Ne bih preživjela misao da su ljudi zli. Dovoljno što neki od njih čine zla djela. I to se jedva preživljava.

Dužnost je svakog od nas da donese mrvicu dobra u svijet oko nas. Da bude tračak svijetla u nečijoj tmini. Čak i ako je obavijen svojom. Još više tad. Sebična je to misija. Insistiranjem da u ljudima postoji dobro dokazujem samoj sebi da to dobro u meni nije uništeno nekim nasumičnim zlom na koje sam naišla. Postaneš svijetlo drugima pa tražiš ogledalo-ljude o koje će se to svijetlo odbiti u tvoj svijet.

Nađeš ih češće nego što misliš. Kad god se nešto ružno desi, traži pomagače. Potraži u gomili ljudi one koji pomažu. Tu ćeš pronaći čovječanstvo. Ako ih nema, kreni prvi. Ljudi smo, krećemo se u plemenima, tražimo one koje ćemo slijediti. Nemoj da te zaustavi pomisao što misliš da si izgubljen. Najgore vođe su oni koji kažu da znaju tačno put. Oni su prešli samo taj jedan za koji tvrde da ga poznaju. Lutalice znaju svaki kutak planete. I nisu sigurni da je niti jedan od njih dom.

Mi izgubljeni ne živimo u zidovima. Mi smo svoje čardaše izgradili ni na nebu ni na zemlji. Nije to srećno mjesto. Da jeste bilo bi predmet više bajki. A ne te jedne o Baš-Čeliku. Ja ni svoju prvu čašu nisam našla, ako ćemo se na tu priču nadovezati. Svjesna sam lanaca koje ljudi oko mene srećno ignorišu. Ponekad se pitam da li je svijest testera ili još jedan lanac?

U svakom slučaju, naši čardaši možda nisu savršeno mjesto, ali su otvoreni za sve. Dobre i zle, samo ostavi osudu kod vrata. Ona nije potrebna. Svijet je pun tih što sude. Nedovoljno onih što grle.

Grli i kad ti se ne grli. Grli i kad tebe niko ne grli. Grli i kad bi gušio. Grli jer, miša mu, neko mora i to. Pusti priče da si naivan i previše dobar za svoje dobro. Ne postoji preveliko dobro. Svako tvoje dobro je dio onog hiljadu i jedno zašto. Možda u ovom životu nećeš doći do hiljadu i jedno zato. Ponekad se dobro pitanje računa tri puta više od odgovora. Jer odgovor obično bude jedan. Pitanje nosi hiljadu značenja.

Kažu mi ljudi koji me vole da ne kopam toliko po sebi. Da je opasno, da ću biti srećnija, da se brinu za mene. Kažem dobro, važi. Jer ne znam kojim riječima da im objasnim da je ovo sve dobro. Da bih radije kopala po blatu narednih devedeset godina nego živjela u prašini. U blatu možda nađeš zlato. Ne treba mi hiljadu i jedno zato, biće dovoljno jedno.

A ono se nalazi u “biti na usluzi”. U empatiji, saosjećanju, ranjivosti, otvorenosti i bezuslovnoj ljubavi.

Nijedna od ovih ne garantuje ti sreću. Ali garantujem da šta god dobiješ biće stvarnije od lažnog života kojeg možeš da stvoriš ako nikad ne otkopaš ono što te čini čovjekom.

Znam da ništa ne znam. I znam da nikad neću prestati da pokušavam da spoznam. Bem li ga, neko mora i to.

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s