Višak postojanja

Uvijek su žene te
Koje ukažu na višak postojanja
Žene i možda čangrizavi starci
Ali njih opravdaš čangrizavošću
U javnom prevozu
Javnom prostoru
Idi sa svojim viškom u
Svoja četiri zida
Mi debeli, širi, duži
Ne volimo sjedišta do prozora
Jer prije ili kasnije
Neko će sjesti do nas
Sjesti na nas
Na taj dio kože koji se
Zakonima fizike tjeran
Usudio preliti na drugo sjedište
Jednom, pa dvaput
Pa će pogledati u sjedište
Da provjeri da nema još neko tu
Kunem se
Ako iko ikada izmisli teleport
Biće to neko od nas sa
Za javnost
Neprihvatljivim tijelom
Kome je pun kofer
Ljudi koji umjesto izvini
Upute pogled koji kaže
Odakle ti pravo na taj
Višak postojanja
Idi postoji u svoja četiri zida
Ovo je moje mjesto
I tvoja koža mi smeta
Upute taj pogled prekora
Pomiješanog sa iskrenim iznenađenjem
Kao da mi sami sebe nismo svjesni
Pa im daje za pravo
Skrenuti nam pažnju
Za naše dobro
Jer drugi uvijek najbolje znaju
Šta je za nas dobro
Postojati u 3D
U dvodimenzionalnom svijetu
Teško je
I mi koji iz okvira iskačemo
Nas ćete sresti sa
Osmijehom izvinjenja
I vriskom zarobljenim u jastuk
Ali to tek kasnije
U svoja četiri zida
Da ne smetamo svijetu
Kome ništa ne dugujemo
Osim da budemo ono što jesmo
Ali ne previše
Jer mi smo žene
Drugi odlučuju o našim tijelima
Već odavno
Pa zašto ne i sada
Valjda zato tako i zaboli
Kad taj obrazac ponovi druga žena
I ne, nije to u našim glavama
Ako se bol mjeri
Po centimetru kože i duše
Imamo je više
Pa pišem ovo kao obavještenje
I to vitko
U jednom stubu
Stisnutom uz prozor ovog ekrana
Da bude prihvatljivije
To obavještenje
Da budemo ljudi
A ne geometri tuđih aršina
Jer treba biti
Ne znam šta
Znam da već jesmo
Pišem jer ćutim godinama
Ćutanje je zlato
Ali samo za siromašne
Najveća laž na planeti
Roditelji učite djecu
Da valja reći neću
I dobru djecu tjerajte
Da prave greške
Jer posle prećute
I ono što ne bi trebalo
Jer im niko nije rekao
U trećem osnovne
Da je uredu što su im
Kukovi širi od drugih koji
Su od njih za dvije glave
Niži
Jer su im i sa 75 kilograma
Na metar i 80 visine
Govorili još samo
Dvadeset da skineš
Jer pedesete su in
I još uvijek nisi mogla
Farmerke tuđe obući
Nije da nisi pokušala
I razmišljala postoji li način
Na kojim testerom možeš
Stesati kukove
Ustvari
Kad bolje razmislim
Cijeli život
Pokušavam da se stisnem
Na najmanji mogući prostor
Tijelom
Visinom
Vjerovanjima
Mislima
Da ne uvrijedim one
Sa drugačijim mjerama
Da se upakujem tako da ne iskačem iz tog okvira koji su oni za sebe nametnuli
Ili da ne bi neki muškarac pomislio
Da mu pripadam jer tražim
I zaslužila sam
I tako
Završiš sa potrganim tendonima
U ramenima
Od tuđeg tereta
Od silne želje da se uklopiš
U svijet
A ne svemir
Koji te je stvorio
I koji je beskonačan
Jer jedan nasumični pogled
I komentar o tuđem životu
Ostavi trag krvav
I prestanimo od ovog raja na zemlji
Stvarati pakao drugim ljudima
Kad na kraju svi idu u ta
Kad govorimo o mjerama
Dva sa dva metra
Ovo je obavještenje za javnost
I fizioterapija za dušu
Hvala na pažnji
I doviđenja

Advertisements

2 Comments Add yours

    1. zagrljajnost says:

      Grlim te tako novozelandsko divnu ❤

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s