Da bi me voljeli morate znati ko sam.

Najnesigurnija sam kad grlim
Kad grlim u meni nastaje borba titana
Jesam li previsoka, treba li da se sagnem,
Kako da zagrlim a ne suviše jako,
jesmo li bliski dovoljno da te odignem od zemlje i zavrtim,
hoću li pronaći nekad nekoga ko će mene zavrtiti,
zašto sam ja uvijek ta koja grli odozgo i zaštitnički,
kako se bude ranjiv u tuđem zagrljaju,
da li je iko ikada mene grlio ili sam uvijek ja grlila druge,
ne, zagrljaj nije uvijek dvostrani proces,
postoji onaj koji grli i onaj koji biva zagrljen,
ja sam uvijek ona koja grli,
uvijek budi zadnja koja pušta,
šta ako te nikad ne pustim.

Zagrljaj je nasušna potreba i čudovište.
Zagrljaj znači pustiti te blizu.
Pustiti te blizu znači otvoriti se mogućnosti da budeš povrijeđen.
Biti povrijeđen znači biti čovjek.
U zagrljajima tražim sopstvenu ljudskost.
Zato volim grliti drveće.
Drveće nikad ne pušta prvo.
Simbolika zagrljaja i prepletenog naručja koje je sposobno da skupi sve djeliće tebe.
Hoću li ikad pustiti sebe da se raspadnem u nečijem naručju.
I ko će biti dovoljno jak da sve moje djeliće ne ispusti u ambis.

Plašim se manekena u izlogu.
Onih lutki na koje prodavci navlače odjeću da bismo je brže kupili.
Ne samo nerealnih proporcija njihovog tijela
I pritiska društva da iste postignemo
90-60-90 je broj pakla
Kod lutaka u izlogu imam osjećaj da su žive.
Nekad življe od ljudi koje poznajem.
Jesmo li mi lutke u nečijem matrixu?
Zato se uvijek izvinem kad slučajno naletim na njih između redova.

Pričam prebrzo.
Usne i glasne žice pokušavaju da stignu mozak u nemogućem ritmu rikše
koja juri za japanskom ekspres željeznicom.
Spočitavano mi je da me nije lako pratiti.
Niste jedini.
To što izađe napolje već je usporeno hiljadama puta,
u poređenju sa onim što je u mojoj glavi.
Tu ću stati jer sivi svijet šarenilo uma
Oblači u bijelu košulju.

Moj um istovremeno jeste i nije ja.
To nije pitanje filozofije nego pukog preživljavanja.
Kad jednom kreneš da istražuješ sebe, povratka nema.
Ne možeš zaboraviti ono što si o sebi i svijetu naučio.
Sebi i svijetu, kakav pleonazam.
Ako postoji Diznilend uma, najposjećeniji dio mog je klackalica između
voljela-bih-da-ovo-nisam-saznala-o-sebi i hvala-svemiru-sto-učim-sve-ovo.

Ne razlikujem miris kokica, kuvane riže i smrada ustajalih čarapa.
Napravićete grimasu
Ali to samo znači da moj budući
Će moći da se izuje, a ja ću s posla
Upadati u predvorje
I pitati jesu to spremne kokice
I šta gledamo noćas

Imam dar da u svemu vidim ljepotu
Empatiju sam rastegla na kataputlu
Sopstvenih emocija
Pa učim sad kako da budem
Ljuta, tužna i nervozna
Potrebno mi je da me neko drži na dlanu
Svih 190 centimetara mene
U visinu
I milion svjetlosnih milja
U dubinu

Knjige su moj paralelni univerzum
I sigurna kuća
Živjela sam hiljade života
Te se niti u jedan ne uklapam
I to je ok
Mi ljudi nismo pahuljice
Da se istopimo na najmanji znak ranjivosti
Ne dajte da vas zavaraju

Često ne znam kad da stanem
Primjetno je to u ovim redovima
I duboki naklon ako ste došli do ovog dijela
Isto tako ne znam da stanem da volim
Jer volim plućima
Ne srcem
Srce je mišić kojeg ako previše koristiš
Ono otkaže
Ja volim kao što dišem
Duboko, iz stomaka, silno
I životno
I vrijedilo bi me voljeti
Ali me prije toga treba poznavati

Kraj prvog poglavlja
Od sedamsto tomova
Mene.