Dođem u neko bestežinsko  stanje
Svakih par mjeseci, na godinu
Kad sjedim, pa mi ničim izazvano
Utrnu noge, ruke i glava
Taman tamo oko laktova, koljena i vrata
Gdje se valjda po šavovima sastavljam
I tako u tom stanju
Osjetim svu prolaznost svega
I mene u svemu
Pa se zapitam ponekad
Da li se moje ja možda tada
Nalazi na raskrsnici nekih paralelnih svijetova
U kojima i postojim i ne postojim
I šta uopšte znači postojati

Imate li vi tako neke trenutke
Kada posmatrate prste rođenih šaka
Kako lete po tastaturi
Nekim tuđim ritmovima
Kao da neko odnekud
Udara afričke bubnjeve
Praotaca
Od kojih smo svi satkani

Osjetite li nekad u grudima
Lepršanje nekog početka
Vjetra, elementa, krila neke ptice
Nečeg dubljeg, povezanijeg
Koje bi opet da izleti u slobodu
A tako priklješten u kancelariji dva sa tri
Ostane bez daha
I džaba svi vitamini i probiotici ovog svijeta
Kad je lijek u nekim dalekim šumama
I bosonogim jutrima
Koja se novcem ne mogu kupiti

Ako vas ima još
Dođite da se zagrlimo u prolazu
Ovih betonskih kutija
Dok zovemo da nas ugrije sunce
Poljupcem na koži
A ne kroz okno prozora
Koje je neki majstor zavrnuo
Da se ne može otvoriti
Dovoljno da kroz njega proleti ljudsko tijelo
Tako mi objasniše kad sam došla
I od tad se mislim
Ako je takav poriv
Zašto se ne okrenuh na peti
Da kao u čarobnjaku iz Oza
Pronađem neke svoje vrleti
Koje samo na mene čekaju

I zovu
Sve glasnije