Na koliko tuđih slika postojimo?

Šta li rade
Sve te zaboravljene verzije mene
Na tuđim slikama
U pozadini nečijih trenutaka za pamćenje

Sve te verzije
Koje negdje stoje namrgođene
U čudnim pozama
Sa neuvučenim stomakom
Koje češu nos
Žmire
I uglas viču
Hej, nas i treba pamtiti!

Ne samo namještene trenutke
Koje misliš da istorija treba vidjeti
Tvoja lična, ne svjetska
Toliko još napodubna nisi

Jer život se većinski sastoji od trenutaka
U kojima nam poza nije savršena
Ni život isto tako nije
Ali su to trenuci
U kojima se ne brinemo kako će nas drugi vidjeti

Tuđe slike oličje su našeg pravog života
Naše slike oličje su onog što mislimo da svijet želi da vidi
Pod svijet spadaju i neke buduće ja
Koje će nad tim slikama lamentirati
I obavijati ih polu-lažnim sjećanjima
Jer nam ego tako nalaže

Trebalo bi izmisliti neki patent
Gdje se u neku arhivu
Automatski čuvaju slike u pozadinama tuđih života
Da nas s vremena na vrijeme podsjete
Da tako i postojimo
U pozadinama
Kao postavka nečijih predstava
A ne samo svoje vlastite

Dobro bi nam došlo osvješćenje
Da se svijet ne okreće oko nas
Te praksa voljenja sebe
U tim nesavršenim trenucima
I nesavršenim životima
Gdje jesmo

To bi se tada zvala nirvana
I putem nje treba poći

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s