Kad pogledam kroz prozor
Prvo što vidim jeste groblje

Namjestio se svemir tako
Da u pauzi koju sam uzela
Da promislim o životu
Prvo što vidim svako jutro
Jeste groblje

Kroz moj prozor vidljiva su tri polja
Jedan čine sadnice krompira
Divno poređane u jednake redove
Rastu i žive i donose obećanje ploda
Treće polje je Durmitor
U svoj svojoj ljepoti
Sa brdima i pašnjacima
Oblacima koji jezde beskrajno plavim nebom
Ali ono što najviše privlači pažnju
Druga je stepenica
U kojoj obitava groblje
Puno crnih spomenika
Koji ni najmanje ne izledaju prijeteći

Što više zurim u tu kocku u visini očiju
To se više pitam čemu spomenike bojimo u crno
Garantujem da većini tih ljudi koji tamo počivaju
To nije bila omiljena boja
Svuda po svijetu imamo pokrete koji
Mobilišu da se fasade zgrada oboje u različite boje
Da razbiju monotoniju sivila

Zamišljam kako bi izgledalo ovo groblje kada bi svaki spomenik
Bio u obliku i boji koju su pokojnici voljeli
Arogancija je pečat živućih
Kao da smo boje rezervisali samo za nas
Kao da
Kada bi boju vezali za smrt
Ne bi od nje mogli da pobjegnemo

Još jedna ljudska osobina
Uvjerenje da ćemo mi
Baš mi
Od te smrti pobjeći

Pisala sam negdje o tome šta kad umrem
Pa da se nadovežem
Ako bih mogla da biram
Jednom kad umrem
Napravite moj spomenik
Kao repliku bosanskog stećka
Znate dobro kojeg
Onog na kome se vidi dobri Bošnjanin
Kako maše sa obje ruke
Recite klesaru da ga malo izduži
Ipak sam ja bila džin žena
I neka raširi ruke u zagrljaj
Takva sam sva bila u životu

Da ne zabrinem ljude koji me vole
Ne mislim ja još zadugo umirati
Ali čovjek ne počne stvarno da živi
Dok se ne suoči sa sopstvenom smrtnošću
Toliko sam naučila

I svemir je šaljivđija
Tačno je znao u koju sobu da me stavi
Da bih lekciju naučila
Baš sad
Kad razmišljam o životu
I kuda dalje

Jer stavi u perspektivu
Sve silne novce, karijere, putovanja
I ogoli ono poslednje
Taman dovoljno da se zapitaš
Kakav život želim da imam
Da bih se na to poslednje putovanje

Uputila kao Čovjek