Osjetim duboko u sebi
Neki tremor
Koji prijeti nestajanjem
Pojavio se taman kad i ja
Iz čahure tuđih očekivanja
Taj tremor i hroničnu anemiju
Sam i došla da liječim
U ovim divnim planinama

Pojavi se uvijek kad se negdje penjem
Nikad kad silazim
Tačno da poželiš
Danteovih devet krugova pakla
Dok god se ide samo dole

Pojavi se taj tremor u snu
U polusnu
U matriksu života
Kad um počne da caruje
Jer snaga odavno klade ne valja
Valjalo bi srce neku ljubav uzbrdo
Kao Sizif
Pod svaku cijenu
Ali mu um ne da
Okovan razumom onoga
Što se sve treba uraditi

Što sve ja trebam uraditi
Što radim godinama, decenijama
A tek mi trideseta
Našli se ljudi
Pa svalili terete na široka mi ramena
Jedne džin žene
Koja sve može sama

Može sama i da otplače
I da zacijeli
I da se nasmije
I da iznese kofer
I svoj i tuđi
Sve može
I mora

Navikao se um na sindrom superheroja
Sad i da hoćeš
Ne možeš mu iz glave izbiti
Te fiks ideje o spasavanju svijeta
A ko će tebe spasiti
Sirotanoviću jedan

Buni se tako tijelo
Iscrpljuje vitamine, minerale i morale
Šalje signale na sve strane
Zemljotrese koje možeš ignorisati
Kako hoćeš
Ali ne i dokle hoćeš

I ne reaguje na terapiju
Šetnje po planini, domaćih borovnica i sira
Jer zna da um pokušava da mu podilazi
Toliko koliko da se opusti i pusti
Pa da se vratimo na staro

Nestane taj tremor kad sam ranjiva
Sa sobom i sa drugima
Kad zemljotres pustim napolje
I kad se duboko zavučem u ravnice oko Durmitora
Pa se osjetim sitnom, najmanjom
A ne najvisočijom
I najsnažnijom

Da mi je kako ovaj Durmitor upakovati
I ljude koji me ne poznaju
Pa mi tako nose teške lubenice
I pitaju kako sam
I ništa od mene ne očekuju
Osim da se udam tu negdje
Jer vidi me, kršna sam, prava durmitorska mlada

A da mi je kako sebe otpakovati
Sloj po sloj
Zbaciti tuđe terete
Pa najposlije i svoj
Samo na godinu
Samo na minut
Samo na sad
Vrijedilo bi

Da mi je