Ožiljci na rukama

Imam taj običaj
Da jedan ožiljak zamijenim drugim.
Kad god pogledam sopstvene ruke
na njima uvijek ima neki trag.
Taman što jedan izblijedi
Otkine se drugi komad kože
i krene da mijenja boje.

Ne radim to namjerno.
Neko će reći, naravno da radiš.
Tu namjeru si postavila u nekom praživotu
da te na nešto podsjeti.

Meni su ruke ogledalo života.
Na njima uvijek počiva
meki podsjetnik vremena
kad me ujela mačka u Španiji
vječni ožiljak slomljenog vrha olovke
kad sam pratila liniju ljubavi na dlanu
kad sam u Azerbejdžanu dotakla kamen iz pustinje
i kad mi je jednom stavljen nož na venu
dok sam branila jednog mog čovjeka od drugog nečovjeka.

To su ti stalni ožiljci koji ne prolaze.
Miješaju se oni sa ovim povremenim
pa tako juče posiječem ruku na stolicu.
Od 200 stolica u sali
samo je moja bila oštra.
I neka je, tako je trebalo da bude.

Neko u ožiljcima možda vidi bol.
Ja opet
Snagu iscjeljenja.
Cijeli proces tu vidiš
jesen boja na dlanovima
od početne smaragdno crvene kad tek prokrvariš
preko žute i zelene
do ljubičaste i plave
pa crne.
I sve to prije nego što koža počne da zacjeljuje.
Gledaš onda u čudo.

Hej, koji smo mi supermeni!
Regenerišemo se sami.
Samo moramo da pazimo da ne povrijedimo tu mladu kožu.
Kao što moramo da pazimo da ne povrijedimo ljude dok su mladi.
Prenesenog značenja na kilu, moliću.

I flastera.
I flaster ljudi.
Onih koji štite povrijeđeno.

Jer svijet je onakav kakav misliš da jeste
a ožiljci su ili znak supermena
ili znak slabosti.

Pa ti biraj.

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s