O mrtvima sve najbolje

Jednog dana ostaće zapisano
da sam veći dio svojih desetih i dvadesetih
provela čekajući
da ljudi prema meni
postupaju isto kao što ja postupam prema njima.

Ostaće zapisano
da tako nešto čekaju samo ove bjelosvjetske budale
koje se u kalupe ne uklapaju
ni fizički, ni mentalno, ni duhovno, ni emotivno.

Ostaće zapisano
da su me često kamenjem gađali
one koje sam ja na uzbrdicu popela
jer kad nekom pomogneš ko zna da to nije svojom sposobnošću zaslužio
njemu i ostane samo da se napadom brani.

Ono što neće ostati zapisano
je sušta istina da mi ovakvi
lekciju nikad ne naučimo.
Ne zato što sporo učimo, naprotiv,
već zato što bi nas učenje te lekcije preobratilo u iste te koji kamenjaju.

A svijet je svakako pun tih pametnih koji ne popuštaju,
koji puteve i kule razvaljuju da kamenje nađu.
Svijetu fali neimara, ludaka koji će iz svojih zidova uzimati
da puteve namire i nove podignu.

Jer u nas je,
osim širokih ramena i pleća što podnose sve,
utkan i neki nemjerljivi inat da u ljudima vidimo dobro.
Pa ako se to dobro ne ostvari,
nije do ljudi u globalu
no do tog jednog zakržljalog sjemena
koje bi opet valjalo zaliti,
ne bi li procvjetalo.

Ne bih mijenjala taj svoj optimizam
za sve pozicije, plate i zemaljske uspjehe
jer opet sam srećnija ja sa mojim parčetom razočarenja
nego ti isti koji gaze preko mrtvih.

Samo mrtav čovjek može gaziti preko drugih,
zapamtite to.

A o mrtvima sve najbolje, ne rekoše li tako?

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s