Mi pjesnici u pokušaju
uvijek o smrti govorimo.
Kad malo bolje pogledaš,
nema te poezije ni proze
koja je u sebe nije utkala.

O smrti pišu oni koji se nadaju da će od nje uteći
ako nikako drugačije,
onda tim svojim riječima.
Jer besmrtnosti nema bez smrti,
kao što ni života nema bez besmrtnosti,
samo se o tome malo ko usudi naglas govoriti.

Na brdovitom nam Balkanu
smrt je tabu tema.
Valjda smo je se toliko nagledali
da joj ni ime ne želimo reći.
Pa tako često kažemo
“desilo se ono najgore” ili
ako je čovjeku život bio ono najgore
“spasio se, utekao”.

Nagledali smo se te nasilne smrti
koja gasi san života
toliko da i same snove sad gasimo
mi poluživi, da nas slučajno ne bi utopili.

Zaboravili smo da smrt posmatramo
kao ono što jeste
jedan kraj početka i početak kraja
i tako ukrug, bilo da vjerujete
duhovno ili naučno
jer materija nikad ne nestaje
samo se pretvara.

Zaboravili smo da se na sahranama
sjećamo lijepih stvari o preminulom
pa nam se pjesma omakne
samo kad neko previše popije.

Meni je nekako taj pjev
hiljadu puta iskreniji pozdrav
od naricanja
ali naricanje svakako nije za mrtve
no za žive.

Kad god pišem o smrti
ja zabrinem jedno desetak mojih duša
koji me vole ali me ne razumiju
jer ja smrt ne priželjkujem
samo očekujem.

Biti spreman umrijeti bez straha
znači biti spreman živjeti slobodan
donositi svoje odluke
slušati svoju dušu
voljeti svoj svijet
plakati i pjevati na javnim mjestima
kad ti dođe i kad ti treba.

Ona naša “jebeš selo, nisi se zbog sela ni rodila”
da se preimenuje
možda se zbog sela jesi i rodila
ali zbog sela nikako nećeš umrijeti.

Umireš zbog sebe
a živiš zbog drugih
jer da nema drugih oko tebe
da li bi i tebe bilo, pitanje je.

Zato i pišem o smrti
da joj kažem hvala
što me često podsjeti na mene samu
i na divotu i prolaznost svakog trenutka
samo zato i vrijednog.

U amanet sam već ostavila
šta da se čini kad umrem
a do tad me grlite kad me vidite
jer se zagrljajima zaustavlja vrijeme
i univerzum u nama.

Zato i jeste ovaj blog
zagrljaj do krajnosti
to jest
zagrljajnost.