Dolaziš, osjećam te u džepovima svemira, u dahu zimskog jutra, u ritmu mojih kukova kad me pokrenu note sa radija.
Osjetim te kroz prostor i vrijeme, zamrzne mi se vazduh u plućima kad se negdje u prostoru mimoiđemo dok se oko nas slama svaki Njutnov zakon.
Dolaziš, znam.
Pjevaćeš mi Dvornikovu “Ljubav se zove imenom tvojim” i znaćeš svaki stih kao istinu između nas.
Imaćeš potrebu da u svakom trenutku svoju ruku položiš na neki dio moga tijela. Biće to neprimjetno svima osim nama koji smo taj magnet cijelog života i tražili.
Biće ti prirodno da me uhvatiš pod mišicu kad je napolju klizavo i da mi uzmeš korpu iz ruke u supermarketu. Ne zato što moraš ili što ne mogu sama. Ti ćeš znati da ja mogu sve i znaćeš koliko ljubavi ima u tome što sam odabrala da si ti moje “ali ne moram.”
Doći ćeš da zagrliš sve nezagrljeno.
Doći ćeš da poljubiš sve nepoljubljeno.
Vidjećeš me boljom nego što ja samu sebe vidim i ljutiće te to što nekad ne znam sebe da volim na način na koji ti znaš da zaslužujem.
Noćima ćeš se zaklinjati da ćeš me tu lekciju naučiti, u onoj našoj svetoj tišini dok u san utanjamo i dok mi pogledom miluješ liniju vrata, tačno onu koja označava rez kojim me je svemir od sebe odvojio da me u zemaljskom obliku sašije.
Tamo je linija gdje nas je konac po konac razvezao znajući da ćemo se kad-tad naći.
To tad dolazi. Dolazi jer te čujem u snovima. Vidim te u sjenkama koje igraju na jastuku kada se ujutro budim. Osjetim te u vezama koje raskidam sa onima koji nisu za mene bili dar.
Dolaziš da voliš sve povrijeđeno, da zajedno rastemo tako neumitno svoji, a sa željom da se jedno drugom podijelimo kao okrajak vruće pogače koju daješ samo najvoljenijima.
Dolaziš jer znaš da ću od tebe napraviti boga koji hoda, da ću te voljeti onako kako te niko nikada nije i neće voljeti, da ću u tebi osjetiti svaku dubinu i propratiti radošću svaki let.
Dolaziš da u meni umiriš ovo dijete koje se nije izigralo i da od žene napraviš ono što zaista jeste, majku, boginju, prirodu.
Dolaziš da naučimo da usporimo vrijeme onda kad se usput na nekoj slavi pogledamo i nad glavama ljudi koji ne znaju šta se dešava, zapitamo: Da li je moguća ovakva ljubav? Dok istovremeno znamo da samo takva i jeste moguća, za nas takve nemoguće.
Dolaziš da budeš moje “hvala Bogu što te imam” i kad se prepiremo, kad smo umorni i gladni i kad nam se značenje onoga što smo htjeli da kažemo izgubi u prevodu.
Dolaziš da te nasmijavam do suza i da me napokon naučiš kako se pleše u paru.
Dolaziš da o tebi pišem pjesme riječima za koje nisam ni znala da postoje.
Dolaziš da me gledaš dok plešem u kuhinji i da ja satima posmatram to savršenstvo koje se zove vrhovi tvojih prstiju.
Dolaziš da budemo “ono dvoje” koje ne razumiju, ali su kao dan i noć, kao nebo i zemlja, neraskidivi, uvijek u paru. Kao ovi redovi koje, iako nije strukturalno lijepo, nisam imala srca da razvojim, nego sam ih lijepila jedan na drugi, jedan u drugi.
Dolaziš da nikad ne ostarimo jer se vječnost takve ljubavi ne može mjeriti mojim sijedim vlasima i tvojim staračkim pjegama. Može se mjeriti isključivo pretakanjam jedno u drugo u svetom trojstvu zagrljaja, pogleda i osjećanja.
Dolaziš čak i sada, dok ovaj glupavi autobus juri prema Beogradu, a ja jurim prema tebi i kilometri se miješaju dok se nadigravam sa inspiracijom.
Uopšte ne znam odakle mi ova pjesma.
Znam da je najljubavnija koju sam ikad napisala.
I još nešto znam.
Ti dolaziš.