U dubinama moje duše leže čavke sa oštrim zubima.
Leže, ne lete, čekaju svoj red.
Čekaju svoju žrtvu koju im na oltaru prinosim.
Obično to bude neki dio mene,
dio koji bi trebalo oglodati,
pa da ili zasija ili da otpadne.

U danima kao što je ovaj
kad nema sunca i kad tišina prevlada
čujem ih jasnije nego ikad
one ne kevću, one zapjevaju
neki svoj pjev u ritmu bubnjeva i vjetra i svega što na drugim kontinentima živi.

Te čavke kojih se um plaši
za dušu su sestre saputnice,
svjesne nemoći spoznaje uma i ega
u ogledalu onoga što ja jesam izvan njih.
One traže tišinu,
traže neumitnu pažnju,
traže da se u njih zagledaš
do mjere ludila straha
i onaj dio preko toga
u kome spoznaš njihovu ljepotu.

Ljepotu zuba i magičnost svijeta
u kome nemaju kljun
nego oličje ljudskosti
zuba kojima mogu i da hrane
a ne samo da kidaju,
melodiju a ne samo kavgu lepeta zarobljenih krila
jer sama sam ih ulijenila.

Možda da im te žrtve ne prinosim tako rado sama
možda bi tad izašle na svjež vazduh
razdrmale uštogljene mišiće
i poletjele.

Lete duše, moje i predaka,
lete komadići ljudi sa kojima se susrećem
sve ono što usput pokupim i ne otpustim.
Nije ni čudo da me grizu
I ja bih grizla ponekad.

Nema to veze s tim kakav je dan i ja u danu.
Bog je konceptualni umjetnik
A mi aktivni učesnici izložbe
zvane život.
U kome možemo da budemo ili predmet gledanja
ili onaj koji gleda
ili onaj koji u muzeju sve dotakne
jer tako mora.

Treba ponekad ispisati
svu patnju ovoga svijeta.
Svog svijeta.
Da se ne zavuče u ćoškove,
pa kud onda s njom.
Jer moraće se raditi generalka
kad u dušu dođu gosti
a ako sam nešto naučila od kako živim sama
to je da je mnogo lakše očistiti po malo svaki dan
nego sve tom famoznom subotom.

I tako, čistim ja.
Nema veze što je petak.