Prstima je dobovala po stolu između njih dvoje. Tap-tap-tap, jednolični ritam iscrtavao je ravnu liniju. Opet i iznova. Liniju koju je nesvjesno iscrtala, pola kao štit, pola kao granicu koja se ne prelazi. Granicu na kojoj su lebdjeli životima.

Prstima je dobovala da zaposli ruke i da ga prekine u nesvjesnoj namjeri da je za iste uhvati. Ruke su joj bile važne, ruke su značile davanje, ruke su uvijek zapinjale u paralelnim svijetovima i otkrivale dijelove nje koje nije ni znala da ima.

– Zašto si takva? Ja samo želim da proživim ovaj trenutak. I da budem tu.

Pogledala je negdje iznad njegove glave. Nije bilo poente da ga gleda u oči, on kakav je njoj trebao je već lebdio negdje iznad sebe samog, čekajući da ode prije nego je došao.

– Ti nisi tu. Ti si otišao. Odlaziš. Uvijek u svakom trenutku, ti odlaziš.

Ljutito je podigao obrvu.

– Odakle ti to da ja odlazim? Nikad prisutniji nisam bio. Sad, ovdje, s tobom. Ne postoji ništa više.

Znala je da to zaista tako i misli. Ali ko je još mislio i osjećao isto? A tek osjećao i djelima dokazao? Dva dobra i povezati, tri nikako.

– Ljudi uvijek odlaze. Ja se za tvoj odlazak pripremam od dana kada si došao. Od dana kada si se tako magično katapultirao u moj život. Ja oduvijek znam da je ovo samo pitanje trenutka.

– Zašto bih otišao? Vidim sebe u tebi, znam da je ovdje dom, kuda bih ja išao kada sam jedva dočekao da se tebi vratim.

– Postoje samo dva scenarija. Jedan je da od mene dobiješ sve što želiš. Drugi da od mene ne dobiješ sve što želiš. U oba slučaja ti odlaziš. Jer tvoja priroda je takva i to je dio čara, dio igre, dio univerzuma koji dokazuje da sve postoji, ali da ništa nije vječno u obliku u kojem se prvobitno pokazuje. Sve u životu počinje i završava. I ti ćeš. I mi ćemo.

– I šta ćemo sad? Da nikad ne dođemo jer je neminovno da ćemo otići?

Prestala je da dobuje prstima po stolu. Pogled je podigla, otvoren, srneći, ranjiv, potpuno njen.

– E moja bleso. Samo ti putuj. Srećan ti put, možda te tamo čeka sve ono što tražiš. A ja? Ja sam naučila. Od sad u tuđe živote ulazim onoliko koliko sam spremna da u njima ostanem. I nikad, nikad, ne odlazim bez najave. Ljude treba pripremati na odlaske. Od momenta kad dođemo. Bez prijetnji, bez drame, bez osude. Da osjete punoću našeg postojanja. Onog što im nosimo. I svijest da isto toliko odnosimo. Nekog će to navesti da pazi da ne izgubi ono što je tim prisustvom dobio. Nekog će uplašiti pa će se oteti prije nego i primi ljubav. A neki ćemo letjeti, kao baloni sa puštenom uzicom, zaplićući se za ljude hrastove, ljude nebodere i ljude avione. Dok ne puhne neki jači vjetar pa nas otpetlja. I ko zna, možda se nekad u tom međuprostoru opet sretnemo. Ili to ili puknemo. Trećeg nema.

Njegove ruke su nesvjesno krenule prema njenima. Pa se tu, u tom vakumu, zaustavile. Između njih je stala jedna svemirska tišina, spoznaja i nepremostiva lakoća postojanja. Sve ono što u jedan život stane.

Tiho se nasmiješila dok je još samo mutni obris njegovog lika lelujao na stolici preko puta nje. Zahvalna što je otišao smireno. Zahvalna na svemu što je odnio. Svjesna svega što joj je dao.

Svjesna da…
…sve je zauvijek u savršenom redu.