Uhvatim ponekad sebe
kako se u svijetu ogledam.
U ljudima oko mene, situacijama i zapletima,
u cvijeću, drveću i kamenju,
u ljubavi s kojom me gledaju
i u nerazumijevanju s kojim se susrećem.

Uhvatim ponekad sebe
kako postojim u odrazima samo.
Kao da duša šmugne
na neki davno zasluženi odmor.
U prašume drugih univerzuma
na koje sam naišla
u snovima koje sam otresla
kao nevažne,
kao čudne.
Kao one snove iz kojih se u sred noći
izlazi isključivo tako što se ustaje
i stoji dugo pored odvrnute slavine.
Satima nekad se čini,
dok voda ne odnese sve tremore iznjedrene iz podsvijesti.

Uhvatim ponekad sebe
kako postojim mimo svih drugih.
U bespućima samoće,
dok mi kroz prste protiče prostor i vrijeme
i riječi kojima bih ih opisala.
A nemogući su za shvatiti.
Jer moj prostor i moje vrijeme
nisu kao ničija druga.
Moj prostor i moje vrijeme su ja.
I ko me ne shvati
može da kaže da sam i duhovnjak i mangup,
ne znajući da bosanka u meni
glagoljicom sklapa šale kad su ljudi preblizu istini,
pa ih samo humorom iz iste treba trgnuti.

Uhvatim ponekad sebe
kako ne postojim.
Uopšte.
Nikako.
I to bude skroz ok.
Jer samo u prolaznosti smisao postoji.
I prosvetljenje ne dolazi onom ko čeka
nego samo i isključivo onom ko se pusti,
pa gdje ga odnese.
I ko preživi pričaće.
A prosvetljenje niko ne preživi.
Jer ono kad se jednom doživi,
čak i ovaj svijet
sa svojim ljepotama
onoga što smo mi ogradili
kao dobro i loše,
učini običnim.

Uhvatim ponekad sebe,
u okvirima onoga što ego naziva svojim,
da uopšte ne pripadam.
Nikome, pa ni meni samoj.
Da plutam tako svemirom
u potpunoj ravnoteži bića,
u jednoti sa svime.
I samo tako,
uhvatim sebe,
kako želim da se istom vratim.