Da vam kažem nešto o omiljenim mi nebeskim tijelima.
Danas je objavljena prva fotografija crne rupe.

Crne rupe, znali ste sigurno,
nisu nikakve rupe.
One su nekada bile velike, masivne zvijezde.
Zvijezde koje su po okončanju svog velelepnog života,
posustale i predale se gravitaciji.
Pa su se urušile u sopstveno jezgro,
tamo gdje sve počiva,
odbacivši spoljašnje dijelove sebe
u ekspoloziji neviđenih razmjera.

Tek odbacivanjem onoga što je spolja bilo vidljivo,
to jezgro je postalo ono što je oduvijek i trebalo da bude.
Gusta, masivna sfera.
Sa gravitacijom tako jakom,
da u sebe mogu da zarobe čak i svijetlost.
Toliko jakom da im ništa ne može pobjeći,
ako se već i usudi da priđe.

U tome leži štos,
čak ni crnilo rupe nije u stanju,
da česticu privuče samo.
Da bi crna rupa zarobila ono što joj prilazi,
potrebno je da se to nešto približi toliko
da pređe granicu s koje nema povratka.

U kosmologiji, ta granica se naziva
horizont događaja,
sfera koja crnu rupu ograđuje.
Sfera koja štiti crnu rupu i od crne rupe.
Postoji tačna mogućnost,
da sve što gravitacija donese,
zauvijek igra na granici tog horizonta,
bez opasnosti da bude progutano.
Kao Aska i vuk,
dok ta igra postoji.

Sve do momenta dok horizont
ne dotakne, makar i najmanje.
Jer taj dodir,
ta ekstaza svemirskih atoma,
znači pristanak na potpunu izgubljenost.

Nijedna činjenica iznad napisana
nije izmišljena.
Osim možda one da je ovo samo pjesma
o crnim rupama.

Jer ko bi mogao znati,
da toliko ljudskosti ima,
u nečem tako nebeskom.

Ko bi mogao znati
da crne rupe postoje
u tebi
i meni
i samo je pitanje
ko će do čijeg horizonta prvi doplesati.