U moru tekstova o tome kako voljeti sebe, malo je onih koji se bave temom kako smo to uopšte prestali. Dijete kad se rodi, ako se hrani pažnjom i ljubavlju umjesto strahom i mržnjom, ono voli sebe taman koliko i svijet oko sebe. Možda mrvicu i više.

Tu negdje usput uguše nam tu ljubav prema sebi iz straha da ta mrvica ne preraste u smrtni grijeh gordosti i da ne postanemo kao Narcis koji je gledajući u svoj odraz u ogledalu tako i život izgubio kad se strmoglavio u jezero u kome se ogledao.

Niko se od tih vrsnih zaštitnika ne zapita kakav je to život kad u ogledalu vidimo sumnju u sebe, u najboljem slučaju. Ili prezir i mržnju, u najgorem. Zar nije lakše pratiti čovjeka na njegovom putu, pa mu ukazati na egocentričnost ako do nje dođe nego u povoju ubijati bilo kakvu ideju o ljubavi prema sebi, da se ne bi sjeme slučajno primilo na pogrešan način?

Mi ljudi, nevideći kakvi jesmo, lakše se fokusiramo na ono “ljubi bližnjega svoga” nego na ono “kao samoga sebe”. Jeste, ljudi koji samo sebe vide mogu mnogo zla nanijeti svijetu oko sebe, ali ljudi koji ne vide ljubav prema sebi i božansko u svom postojanju nanose zlo sebi svaki dan. I gube vodilju za svo dobro koje su mogli dati tom istom svijetu.

Nasuprot uvriježenom mišljenju da čovjek koji voli sebe ne može da voli svijet i druge, ja bih odgovorno tvrdila da čovjek koji tu vrstu ljubavi ne može sebi da da, nikad je neće pronaći nigdje drugo.

Tu bezuslovnost prihvatanja sebe kakav jeste, učenje ljubavi i nježnosti prema sebi, pa tek iz tog izvora snagu promjene onoga što mu ne koristi u životu, pa do prelivanja te ljubavi na svijet oko sebe. Jer lakše je pustiti izvor u nama, pa kad proključa dati kofu i komšijama nego godinama hodati po pustinjama na misijama na koje nas je neko drugi poslao.

Takvim zamkama obično ne odolijevaju upravo najbolji i najinteligentniji ljudi. Još ne nađoh lošeg čovjeka da sumnja u sebe. Ovi dobri su decenijama ubijani u pojam maljevima sa natpisom “dobar i budala su braća”. Plodna zemlja dobrote, pa se valjda lakše primi sumnja. Dobra vijest je da se tu lakše prima i ljubav, samo je treba znati zaliti. Pa ako ne možemo sami, daj prijatelja i porodice i svjesnih ljudi oko nas, da nas vole dok se mi ne zavolimo. Privremeno i dodatno, ključ je ipak doći do ljubavi prema sebi.

Često se zapitam odakle dolazi moja potreba da više volim svijet nego sebe. Pa na tome radim sama, sa psihologom (dosta više sa taboo temom, dobri psiholozi su nasušna potreba svakog ko je odrastao u ratno vrijeme na Balkanu, a i inače), sa prijateljima, sa duhovnim ljudima i kroz prozu i poeziju koju pišem.

Ima tu hiljadu i jedan razlog, od sindroma superžene, do mehanizma odbrane, do ekstremne empatije i nazad, sve i jedan opravdan i sve i jedan prebrodiv. Sad živim misiju hvatanja obrazaca, priče sa sopstvenim umom kad pokuša da me kinji za nešto. Morate umu, ma kako inteligentan bio, objasniti ljubav prema sebi kao što biste djetetu od 3 godine – sa puno ljubavi, spremni na tantrume i svjesni da neke stvari još ne razumije. Ali može da nauči.

Samo nježno prema sebi. Sa puno zagrljaja, ranjivosti prema pravim ljudima, dugih gledanja u ogledalo, masaža i šetnji, nagrada dobrom i zdravom hranom, stavljanjem sebe na prvo mjesto bar onoliko puta koliko vam instinktivno dođe da stavite tušta i tma na tu ključnu listu prioriteta. I spoznajom da nismo sami. A kad nismo sami, hajde da zagrlimo dvije muve jednim zagrljajem pa da pomognemo najbližim da se zavole. I oni da pomognu nama. Pa svi vuci siti i ovce na broju.