Ogledala

Ušla sam u stan pun ogledala
gdje god se okrenem
dočeka me neki ugao mene koji nisam prije primjetila
da me podsjeti da živimo u desetdimenzionalnom svijetu
mi koji najčešće u dvije dimenzije razmišljamo
da li je nešto dobro ili nije
taj subjektivni osjećaj je zajeb stoljeća
jer tek kad vrijeme prođe
i prostor se pretvori u sjećanja
tek onda možemo da sudimo
ko smo i zašto postali i od tog
“dobra” i “lošeg”.

Ušla sam u stan pun ogledala
da me natjera da se pogledam
da se suočim sa svim dijelovima sebe
da ih prvo prihvatim pa promijenim
ako je promjena za najveće dobro i najveću svrhu
što će doći po osjećaju
samo iz stomaka
samo čistom ljubavlju obavijeno
i s lakoćom
čim je nešto moram
to nije moje
neko mi je u glavu usadio
jer ništa se ne mora
pa ni umrijeti
ne dajte da vas zavaraju.

Ušla sam u stan pun ogledala
da sebe u svijetu situiram
da se pogledam u kontekstu tog neba
kojem težim
tog drveća kojeg spašavam
tog sunca koje volim i od kojeg se krijem
ovako bijela i neosunčana
okružena stvarima od kojih se ograđujem
jer materijalno nije bitno, stalno si ponavljam
ali opet
došla sam po ovozemaljska iskustva
i tu mantru sam ponovila bar hiljadu puta
da bih se uzemljila
da ne odletim prerano i previše
jer lijepa je zemlja
i prizemnost.

Ušla sam u stan pun ogledala
a ne znam da sam se dvaput zaista u njih i pogledala
nedavno sam ih okitila nekim lažnim parama
kažu po feng šuiu je dobro da ogledalo zakitite novcem
ako gleda u vrata
da vam ne odu pare iz života
a generalno je svima fokus ili previše ili premalo na tim parama
jer od ljubavi se ne živi kažu oni koji ljubav prema sebi nisu ni probali.

Ušla sam u stan pun ogledala
sa zelenim parketom
prozorima na dvije strane
pločicama kao u muzeju
i praznim zidovima
slike još nisam okačila
stoje na policama
jer ušla sam u stan pun ogledala
ali tuđih
kao što su i ta ogledala taj tuđi odraz mene
u kome i kad se ogledam mogu sebe da sagledam
samo naopako
s lijeva na desno i s desna na lijevo
ali nikad onakvom kakva zaista jesam.

Da bih se stvarno vidjela
to mogu u očima voljenih mi ljudi
ili duboko u sakralu
nedavno naučih da se tako zove
ta tačka tik ispod pupka
koja se zaveže u čvor
kad god idem protiv sebe
a za dobrobit nekih tamo mimo mene.

Ovih dana se pomno tražim
što u ljudima, što u sebi samoj
i nemojte da vas zavara
što stalno jednu te istu priču pričam
do mjere da se zapitate
“hoće li se pronaći više, aman!”
jer onog trenutka kada se čovjek pronađe
tu mu više nije mjesto
otvori se čitav sloj univerzuma
i potencijala
pa sad
hoćeš li skočiti ili nećeš
na tebi je
ali lekcija uvijek čeka
i postaje sve teža
jer je svemir strpljiv do mjere
ali uporan da od sebe isklešeš ono najbolje
što ti slijedi
što ti sleduje
što si zaslužio
što i sam jesi.

Ali ne vidiš.

Pa te zato i smjesti u stan pun ogledala.
Dok ne progledaš.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s