Postoje neke tišine između ljudi
od kojih iznutra odumremo od vike
kad se na dvoje spusti zavjesa
pa se sa pozornice spustimo u publiku
pa bi vraćali nevoljne glumce na bis
da još koji minut ljubavi ugrabimo
još koji minut dvaput vredniji
sad kad znamo da se primiče kraj.

Postoje neki obrisi davnih pogleda
koje u dlanu zasvrbe leptirićem
leptirićem za koga znamo da se od leta već umorio
i vrijeme je za smjenu gusjenica hladnoće.
Pa ipak, u ljudskoj je prirodi da se na čudo života nakači
makar on bio i na izmaku
nego da smrti u oči pogleda
i spozna prolaznost samog sebe.

Postoje neke ljubavi koje nikad ne prestaju
zauvijek će mi pod kapke ostati urezana sumnja
da li je taj grčeviti trag takvih ljubavi
zato što su se previše desile
ili se nisu dovoljno desile
ili su svojim postojanjem same sebe ugasile
jer intenzitet malo ko može da izdrži
pogotovo kada se na vatru stavi kamen svakodnevnice.

Postoje i neke žali koje kao spomen oko vrata nosimo
pa se sa teretom saživimo
i ne žalimo da nam krivi vrat, kičmu i glavu
jer lakše je teret o vrat okačiti
nego o srce.
Srce se od tereta ne oporavlja
ono je kao živi pjesak
proguta sve što mu se na površini slegne
i zauvijek u sebi zadržava.

Postojimo neki mi u ljudima koji su nas voljeli
i neki ljudi u nama koji su ih takve voljeli
i ne znam čega se teže odreći.
Odricanje je nekad kazna
a nekad spas
kako nas tako i drugih od nas
jer sve što u ljubav uložimo
je suština nas u datom trenutku.
U ljubav se ne ulaže polovično
niti povremeno
niti privremeno
ljubav kao takva ne može biti druga, peta, deseta
ona kad jednom postane usput
ona koja se podrazumijeva
ona koja jednostrano treba da shvati i razumije i prihvati
ona tad sama sebi epitaf ispiše.

Postoje u nama bedemi odbrane
koje um najljepše složi
da bi nas zaštitio
jer um ne zna
pored sveg svog znanja
da ljubav koja ubija
jedina je ljubav koja oživljava
i njegov primarni je zadatak
da nas od smrti štiti
logično
um štiti tijelo koje ga nosi
jer um ne prelazi u drugi univerzum
te ga oživljavanje ič ne zanima.
A mi ljudi, naučeni da budemo umna bića
od vječne ljubavi bježimo
slažući priču u nastavcima
bajke da kontrolu nad životom imamo
da mi odlučujemo kada ćemo i kako biti voljeni
a jedino na šta možemo da utičemo
je kako i koliko mi volimo
i kad se za ljubav otvorimo.

Postoji u nama mrak i svjetlo
i svega u ekstremima
tako nas svemir stvorio
da biramo jedno ili drugo
a kao najstrašniji životni zadatak
pred nas ravnotežu postavio.
Ravnotežu u ljubavi postići
pa se roditi
pa umrijeti
kakav pleonazam
isto je.