Ponekad se zapitam hoće li ikad najljepša poezija iz mene izaći
iz mjesta sreće,
a ne bola?
Pitam se da li zato tako često u sebi kandžama kopam
napola zacijeljene rane,
rane koje zasulužuju da ih se ostave na miru,
ma šta na miru, da ih se ostave u prošlosti
gdje odavno pripadaju.

Hoću li se maći od stereotipa da pjesnika mora nešto da boli,
da život boema prati ruka na glavi u bolnom pokretu
i usamljenost i gubitak i smrt.
Hoću li naći u sebi pjesnika koji će najljepše stihove nizati
tankim vezom zagrljaja i bezuslovne ljubavi,
a da se ne postidi otkud mu pravo da uopšte tako bude srećan?

Od boljki ovog života imam supermoć razmišljanja,
ne postoji ta stvarčica u meni i oko mene
koju ja nisam hiljadu puta okrenula, prevrnula, izvrnula, oljuštila,
pokušavajući da joj nađem savršeno mjesto,
savršeno mjesto kad već ja nisam savršena.

Budi savršena Jelena, budi savršena,
uklopi se u život ljudi, upadni u bezdan njihovih iluzija.
Ne daj se Ines, ne daj se nikome, što bi te upoznavali onakvu kakva jesi,
kad su od tebe već ikonu bogorodice isklesali
u svojim životima u kojima im je potrebno da takva svijetliš.
Pusti glas Jelena, naljuti se kad ti se ljuti, zagrli kad se tebi grli,
kaži im da ti treba da ćute ili da kažu,
odredi jedan jebeni ples po tvojim pravilima,
makar te izbacili iz plesne škole.

Kad ćeš naučiti Jelena, da tako nesvrstana i visoka,
ne možeš u tuđi kalup ući.
Možeš, to jest, ali samo pod uslovom da, kao Pepeljugine polusestre,
odsiječeš sebi dio tijela da se u njihove cipele spakuješ.
Čemu to Jelena, koji je to princ i princeza vrijedan tvog sakaćenja?
Kada ćeš shvatiti da tvoje pravo ja više vrijedi od hiljadu iluzija?
Gdje je taj certifikat sopstvene vrijednosti i koji još seminar da završiš
prije nego ćeš drugima reći: “E sad malo ja.”?

Kad prođe sedam decenija i budeš sjedila na obali neke rijeke,
sa knjigom pod miškom i nogama ubačenim u potok koji treba da očisti sve
hoćeš li se osvrnuti i reći – divota, koliko sam samo drugih ljudi zadovoljila?
Ko od tih ljudi će uopšte i biti tu?
Jer ti što bi bili tu biće i ako se otkriješ
kao vila na mjesečini koja je izašla da gola otpleše svoj ples poklonjenja svemiru.

Do kad će lekcije učiti iznova i iznova i ko je taj učitelj koji će reći da je dosta?
Zar nisi do sad sve o sebi naučila?
I šta ćeš sa silnim znanjem kojeg ne dijeliš.
Koliko ćeš se još puta zagrcnuti na “aha, jeste, ma šta kažeš”
kad u grlu stoji “imam ja sad nešto da kažem”?
Prokleta sam lijepim vaspitanjem,
ozračena empatijom kao radijacijom
koja polako ali sigurno ubija ako joj ne nađeš mjeru.

Ne dam više ni centimetar od sebe ako meni nije volja taj centimetar da dam.
Prestajem da se pravdam, da razmišljam i promišljam i tražim opravdanja
jer ljubavi u meni ima previše
za sve osim za sopstveno dijete koje u meni čeka.
Biću nekad i ljuta i sebična i tražiću da me se voli i kad se drugima ne da
jer i ja zaslužujem da budem stavljena prije drugih,
pa ako već to tražim,
znaj da privilegiju imaš u mom životu
jer ovaj dio mene se ne otkriva svakome
niti je potrebno.
I ne, to ne znači da ću samo da uzimam, imam ja životnu odgovornost
i dobro znam da pazim na ljude,
samo tražim da se i na mene pazi.
Glasno, jasno, zahtjevno i nimalo suptilno.
Jer ne znam drugačije.
Za sad.
Ovo je krik svih onih potisnutih “treba mi”,
potisnutih pa pretvorenih u “lako je za mene”
jer ubio me bog ako dozvolim da i ja taj krug obrnem
i na svoju kćerku to balkansko prokletstvo prenesem.

Njoj u amanet neću ostaviti “lako je za mene”
jer bih je time učila da je lako i za nju.
A samo njeno mjesto i pol rođenja svjedoče suprotnom.
Imaće majku lavicu koja će na sopstvenom životu
primijeniti ono što će nju učiti.
A to počinje sad.
Prije nego se ona rodi.