Vrtim u rukama predivo života
kao moja baka što je preslicom tkala tepihe
izvodim šare i niti
ne tako savršeno niti pod konac
kao moja majka
ali dovoljno uvezano da se ne raspadnu.

Ima u toj raskićenosti ljepote
i zakona fizike koje niti naizgled nevezane
povežu za sva vremena.
Pa čak i ako ih nekad neko razveže
na svakoj niti ostaje utisnuti trag one
koja je ispod ili iznad nje bivstvovala.

U autobusima često vrtim prst o prst
nesvjesno vučem srednjim prstom
liniju palca u obliku znaka beskonačnosti
ta vječna osmica i spirala
koja me zbog nekog duga kosmičkog
uvijek povuče dole.

Zašto dole, pitanje je,
dole su mi preci, teški su kao crna zemlja
jer su ih takvim pravili
gorštacima ih zvali,
a žene su ratnice bile
koje su sopstvenom krvlju prale grijehove očeva svojih.

U njihovoj sam se snazi ogledala
pa zauvijek ostala ukaljana biljegom
gordosti nad smrću.
Njihove sam ritmove osjećala
u noćima punim bezdana
kad bih možda rekla da ne mogu više.
Ošinuta njihovim gromkim podsmijehom
koju je život mazio u odnosu na njih.
Žrtvovale su se sve za mene,
sve do jedne vezane vjerom u bolje sutra
i spoznajom da se to bolje sutra stvara
isključivo sa svojih deset prstiju.

Ruke su mi bilo života,
ja u njima puls osjetim,
ne svoj nego naš, duhovni i zemaljski,
u rukama uhvatim uže za Had,
pa ga kao zvono Bogorodične crkve
potegnem silovito
da odzvoni na samoj kapiji raja.

Vezite ruke, vezite zlatne ruke majki, baka i prabaka
i njihovih majki.
Vezite niti spasenja
i svetog ženskog kruga.
Okrećite me sebi, udarajte šamare kad me uhvati boljka lijenosti
i grlite me kad pokleknem.
Hiljadu sam se puta spotaknula,
pa pod miškama osjetila polet nečijih toplih ruku,
u hiljadama snova bako si dolazila,
da me po obrazu pomiluješ.
Sanjala sam prije dvadeset godina tvoje ruke,
tvoje ruke koje se sad sele na mamine.
Svaku njihovu novonastalu pjegu znam
i kad mi se ponekad požali da je ostarila,
ja je u te ruke poljubim
u konstalacije svemira koji se sele
od jedne do druge
i čekaju i mene.

Kada poželim zaustaviti vrijeme,
ja svoje ruke na njene prislonim,
ona se smije i kaže kako su tako iste,
svaki čvor, zarez i linija,
a kako da joj objasnim da su nam ruke poveznica života
i da će u njima stanovati
kad se jednom onoj liniji pridruži.
Kako se uopšte počinje priča o vjekovnoj ljubavi
i kome da se zahvalim što svaki put
kad niz laktove pogledam,
dočeka me pleme mojih žena
bez kojih ne bih ni postojala.

I posle me pitaju zašto volim da perem sudove.
Jer voda koja pređe preko tih prstiju
čisti i mene i moj klan.
U amanet mi ostavljeno
da ja budem ta koja će pored zemlje i biljaka
grliti i ljude,
koja će umjesto prevrtanja kostiju po ratištima
prevrtati stranice knjige kojom ću ih opisati.
Ona preko čijih će se ruku jedan krug bola završiti,
a vječnost ljubavi započeti.

Uvijek se zapitam,
da li će i moja kćer te ruke naslijediti
ili će dobiti neke druge, voljenije i mekše.
Kako god bilo,
možda neće znati odakle joj takve ruke,
ali će znati odakle je potekla.
I ko joj sve čuva leđa.