Ima tih nekih ljudi
u koje se silovito lako zaljubiti.
Lako zaljubiti, ali teško ostati zaljubljen.
Ti i takvi zaljubitisi obično traju koliko i sezona jorgovana,
od začetka lista, pa sve do dugo očekivanih cvjetova
koji miomirisom obasjaju beogradske ulice.

I kao jorgovan, ta i takva ljubav se mora
ili ubrati odmah
ili odbolovati kad preko noći opadne joj lišće.
A sve i kad se otkine grana,
u njoj je neminovno upisan rok trajanja,
pa treba gledati, mirisati i voljeti taj miris
koji suviše brzo iz života mora otići.

Probudiš se jednog dana
iz tog i takvog zaljubitisa
nekako čudno lagodan,
kao da nisi još juče sumorno gledao kroz prozor
pativši za omiljenim ti prizorom,
gledajući kako se ljubičasta boja pretvara u smeđu,
kao da nisi juče patio
što se ta neviđeno predivna ljubav završava.

Probudiš se lagan i ustreptao,
svjestan da proljeće tek dolazi,
da stižu lale, kale i zumbuli,
da ti sve petunije ovog svijeta tek okreću svoj vrat,
da suncokreti tek cvjetaju i neveni oponašaju sunce.

Jorgovan ljubav je lijepa i ona najavljuje proljeće i ljeto.
Svejedno, neodrživa je kao i svako godišnje doba,
pa dođeš u pamet da ljubav tražiš u čuvarkućama,
inače omiljenoj mi biljci,
jer su tu cijele godine, ime im znači ljubav,
a i korisne su kad te zaboli uvo.

Čuvarkuće su postojane,
održive skoro u svakoj klimi,
uvijek se zelene i generalno su ljekovite,
a na latinskom se zovu sempervivum,
odnosno one koje zauvijek žive.
A presad njihov uspijeva samo ljudima koji znaju da grle.
Ne pitajte me kako znam.
Moj ih je prozor uvijek pun,
kao da sluti onog jednog, zauvijek živećeg,
koja će doći
da ih zajedno sa mnom zaliva
kad mene zaboli uvo
za cijeli svijet
realno.