Glavobolja koja prati spoznaju
najstrašnija je boljka kojoj lijeka nema.
Pojavljuje se noću, kao izlazna zavjesa
nemirnih snova punih vrtoglavih spuštanja,
progona, vatri, buba i generalno svega od čega može da se bježi
i od čega može da se spašava.

Pojavljuje se potmulo,
sa pištanjem u ušima,
toliko da probudi iz sna
jer je java ipak prijatnija,
što se ne može često reći za javu.

Obično se nastani u desnom kapku,
tu tik ispod čela,
taman toliko da je nikako ne izgubim iz vida,
figurativno i bukvalno,
kao da mogu da joj nazrem obris
i čujem ritam kojim tam-tam-tam luduje
tu na spoju velikog i malog mozga.

Dovoljno sam spoznaja prošla da znam
da takvoj glavobolji ne mogu ništa,
ništa osim da čekam,
o ironijo života, ja koja najviše ne volim da čekam.
Takva glavobolja obično traje po mjesec dana
i nakon nje slijedi oslobađanje,
u momentu kada mi klikne neko znanje o meni
ili svijetu, što mu dođe jedno te isto.

Pa se onda vratim unazad i sve mi ima smisla
i sve je uredu
pa eto, ako me pitate kako se biva zahvalno
na bolu u čeonom dijelu glave
tako što znate da bol jedini transformiše
na najbrži način,
a efikasnost volim, pa makar.

Vratiću se za jedno mjesec dana
na ovaj virtuelni svitak papira
da se na njega osvrnem i da kažem
“Eto, tačno bez ovog komadića svijesti, ne bih ja bila ja”.
I šta je tridesetak glavobolja kao cijena toga.