Ostalo je upaljeno svijetlo u kuhinji
ostali su nezavrnuti utikači i neokačene slike
ostala je mrlja na zidu gdje si jednom za mene
spljeskao onog nemoguće ogromnog komarca
i rekao “niko tebe ne smije da ujede, osim mene”.

Ostao je i tvoj lik u mom oku
tamo gdje se splet trepavica u sebe savija
baš tu, da te svaki moj treptaj zagrljajem sakrije.

Ostale su naše slike urezane jedno u drugome
dok smo stajali preko puta drugog
u mat poziciji
kao da na vječni dvoboj izazivamo
tu strast koja nas je okovala.

Ostali su i svi drugi ljudi, svijetovi i univerzumi
u obrisima nekadašnje ljubavi
i lelujavosti svega što prolazi
dok se nas dvoje brišemo
kao kapljice vode koje si jednom s mog vrata skidao
usnama ili magijom, nisam sigurna tačno.

Ostala sam i ja tako nezapamćeno nježna i meka
kao krep svila na obodu gole butine
onakva kakvu sam noćima dozvoljavala da me vidiš
dok sam ti prstom prelazila preko dijela tik iznad ključne kosti
za koji i dan danas odgovorno tvrdim da je najmekši na svijetu.

Ostaci te i takve mekoće tebi su u amanet,
a lakoća izranjanja nje iz mog postojanja
tvoje su vječno naslijeđe za vijeke vijekova.
Stećku moj.