Da li se ponekad pitate
od kud nam uopšte ovo tijelo?
Kako imam baš ovakve noge, ruke, oči, glavu,
koji to splet neurona ovaj trenutak kroz krv prenosi informacije
o svijetu van mene i svijetu unutar mene
i koji to um razdvaja ta dva?

Sopstveno me tijelo ne prestaje čuditi.
Od kako sam naučila da ga posmatram
kao savršeni mehanizam koji mi sve daje,
a tako malo traži.
Od kako sam osvijestila kako mu rijetko
i to malo dam.
Osam sati sna, raznovrsnu i raznobojnu hranu,
ljubav prema sebi i mir kad zatvorim kapke.

A to tijelo trpi sve.
Trpi prezir, trpi maltretiranja,
trpi teret na leđima i teret na duši
koji se itekako manifestuje fizički.
Trpi i ćuti.
Dok ne zaurla.
Podsjeća me to tijelo na mene dosta.
Što ima svakako smisla jer smo neodvojivi u ovoj realnosti.
To tijelo kaže možeš kako hoćeš ali ne možeš dokle hoćeš.

Imam tu sreću da se osvijestih na par njegovih udaraca,
ne čekajući onaj zadnji, zlosutni.
Pa ga sad više slušam, mazim i pazim
i uredno mu se zahvaljujem na svemu što za mene besplatno radi.

Hvala mu što me nosi nogama koje su iznijele više tereta nego je potrebno.
Hvala mu što mi rukama prenosi misli na papir, nosi kese iz prodavnice,
grli voljene mi ljude i propušta energiju kad se usredsredim.
Hvala mu što mi srcem kuca, što otvara univerzume za mene,
kroz tijelo provodi milione čestica u savršenom ritmu i balansu.
Hvala mu što mi jetrom, bubrezima, crijevima, stomakom,
od životne hrane uzima i u meni pretvara masu u energiju i energiju u akciju.
Hvala mu što mi plućima diše duboko, čisto, onako kako jedino znam da volim.

Mogla bih ovako danima.
Trebala bih tako.
Na svakom prstu, na dlaci, na svakoj ćeliji vidljivoj i nevidljivoj.
Bože kakvo savršenstvo sprega, fizičkih, tjelesnih i mentalnih.
I nikada nije i nikada više neće postojati takav jedan mehanizam kao što sam ja sada.
Prenesem se u posmatrača,
pa s ljubavlju posmatram sve što moje tijelo jeste.
Duboko se bosonoga ukupam u zemlju,
da osjetim sve trnce ovozemaljskog postojanja.
Rukama zaronim u vodu,
može i ona ispod česme,
da u njoj protok svega osjetim.
Još da glavom otpustim sve blagoslove koji mi dolaze.
Pa da se ujedinim.
A doći će i to.
Evo grlom to osjećam.