Želja za tobom je pronašla put života.
Savila se oko nožnog prsta,
upetljala se u ožiljak iznad desnog zgloba
one noge koju sam lomila kad sam silazila da te dočekam,
prešla preko onog dijela lista na kome nikad nisam osjećala bol,
sjećaš se, tamo si krišom noktom zarivao da provjeriš da li izmišljam,
došla do butine da me, prokletnica, podsjeti na sve tvoje dodire,
pa se lijeno dovukla do pupka
kojim me je univerzum od sebe odvojio i za ovaj svijet privezao.
Mili, zloćudnica nijedna,
hiljadama milimetara na sat,
savija spiralu oko mladeža tik ispod srca,
preko grudi na koje sam te oslanjala,
miluje mi ramena tamo gdje si jednom rekao da sam najnježnija,
pa onda davi silinom vatre za grlo,
kroz sva ona neizgovorena volim te,
želim te,
ostani,
tu sam.
Do uma još uvijek nije stigla,
tu negdje u jednjaku joj se prekida put,
pred barikadama koje je postavio um,
zaštitnik svega postojećeg i nepostojećeg,
onaj isti um koji je rekao:
“E sad je dosta povređivanja, zarad bilo kakve ljubavi.”
Um caruje, ali želja klade valja,
sakriva se ispod jezika kojim sam te dozivala
i proklinjala.
Krije se tromo, mutno, plodno,
znajući da će kad tad doći njen vakat.
U trenucima nepažnje,
u noćnoj tmini nedostajanja,
pozadini naše pjesme
koju će pustiti neki nepoznati radio amater,
ne znajući da njegova noćna smjena
u sebi sadrže potencijal za nuklearnu eksploziju.
Ležim i gledam je,
krajičkom nebeskog oka,
utkanog u međuprostor sna i jave,
osjećam kako hladi i žari istovremeno,
osjećam njen podsmijeh na svaki moj otpor
i pitam se,
do kad ćemo se tako igrati
ona i ja
i u kom dvoboju kod ljubavnog korala
ćemo obje zaginuti.
Jer života nam nema nijednoj
bez šturog zagrljaja smrti
tvoje ili moje
i ko se sad tu više inati
na današnji dan,
na godišnjicu naše ljubavi.