Moj tamničar

Moj um je prokleti tamničar,
vrhunski manipulator,
robovlasnik na steroidima
koji za jedinog zatvorenika ima
mene.

Pod maskom uglađenog gospodina
koji ručava u Mensi,
a večera na banketu ambasadora,
on se pretvara da zna šta je za mene najbolje,
bode me nevidljivim vilama
sumnje
da li si dovoljno dobra,
i kad ćeš postati.

Moj um ima sve elemente hitlerovskog karaktera
i mojoj duši je posao da svaki dan izabere dobro,
lakše joj dođe da izabere dobro za druge ljude,
a da se sama žrtvuje,
nepotrebno.

To čekanje da budeš dovoljno dobra,
onda kad si realno dobra svima
osim samoj sebi.
Kako se iz te zagonetke izlazi,
o Sfingo univerzuma?

Kao masovna hipnoza,
ispiranje mozga,
ubijanje u pojam
i sputavanje unutrašnjeg djeteta,
dokle ću više sama sebi,
ne bacati granje na put,
nego put čupati iz korjena pa ga na sebe navlačiti?

Nosim se mišlju da sve svoje prijatelje
zamolim, zakumim, zakunem,
da mi na papir napišu
konkretno razloge zašto me vole
i zašto sam dovoljna.
Ne dovoljno dobra ili pametna ili uspješna,
nego dovoljna,
jer me svemir obdario Ljudima
i Ljubavlju
pa osjećam da jesam.
Ali um, trezvenjak, ološ, skitnica,
traži dokaz.
Traži tabelu, pod jedan, dva, tri,
traži skice i grafikone
i updejtovane verzije vrijednosti
srednje i paralelne.
Pa se mislim da li bi ta količina ljubavi
skockana na par stranica,
mom umu dala argument da me popusti malo.

Da me popusti samo toliko
da pronađem kreativni način da ga zagrlim
i da mu kažem da će sve biti uredu
jer realno sve je uvijek u redu
kad si sam sa sobom.
I um kao takav nije neprijatelj,
nego nesvjesni saputnik koga se ne možeš riješiti.
A niti trebaš,
ima on svoju ulogu, najbolje vidi opasnost na sto milja,
izračuna ti tačno koliko ima do sledeće oaze
i upozori kad treba da se skloniš od sunčanice.

Ali živjeti pod palicom uma
propali je eksperiment,
promašaj u najavi,
Goli otok za dušu
koja ne stiže ni da se ogoli kako joj je potrebno.
Dušu koja stiže samo noću,
u potpunom uništenju umorom,
da isti um umiri dovoljno da se na površinu podigne,
da zatraži svoja prava,
na najvažnijim demonstracijama našeg života.

Za utjehu je to,
što zviždaljke na tim i takvim protestima,
postaju sve glasnije,
a um sve svjesniji svoje diktature,
pa tačno pod kožom osjećam
da će uskoro morati da se povuče,
na neki neobjašnjiv način,
ili bar da uzme godišnji odmor
i za predsjednika
postavi ovaj kreativni dio mene
koji voli sebe i svijet oko sebe
toliko da jedno od drugog ne razdvaja.

A vi koji čitate, vi ste nijemi svjedoci
moje borbe
na život i život
jer na smrt ne pristajem,
bar ovu svakodnevnu,
zahtjev borbe i jeste živjeti,
slobodno, svjesno i srčano.
Pod zastavom zahvalnosti.
Pa kom’ opanci, kom’ obojci.
Čuće se.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s