Po ko zna koji put raspada mi se
slagalica mog života.
Slama se u rukama, kako je pravim, ona se lomi.
Dok svijet oko mene vidi savršenu sliku
prikazanu na kutiji
koja se besomučno podruguje
svim mojim naporima
da je istom takvom sastavim.

Ne žalim, onim najljepšim okom
ja vidim da je svaka moja izvrnuta verzija
hiljadu puta ljepša od one naslikane.
Ponosna sam na sposobnost da djeliće uzmem,
okrenem ih naopačke, izrežem krajeve i zamažem bojom,
ne bih li u apstraktnoj viziji napokon vidjela
ono što mi se u snovima stoljećima prikazuje –
moj život kakav jeste,
a ne kakav treba da bude.

Koji to još umjetnik postaje veliki
tako što slika replike tuđih vizija?

I sve što je ikad iz glave izašlo
nekom drugom se činilo nezamislivim,
glupim, nepotrebnim,
čak opasnim.

Svijet voli lijepo složene slagalice,
od 7 do 77,
kako to već piše,
sklopljene u tačno određenom vremenskom roku
i na ravnoj površini,
u 2D.

Ne razumiju ljudi zašto bi tako savršenu slagalicu,
uopšte neko i dirao,
kad je društveno prihvatljivo da se toj i takvoj samo i teži.
Komad po komad, slažeš okvir, pa sredinu.
Lakše je tako.
Dobra djevojčica, učenica, djevojka, žena.
Majka jednom, dvoje, troje, zavisi kolika je stopa bijele kuge.
Karijera, domaćica, drug, oprostite,
drugarica, feministica, superžena.

Pa kad se usudiš da tako sklopljeni okvir,
nepovratno baciš u vazduh,
rasipajući komade na četiri strane svijeta,
kad u ruke uzmeš baklju, makaze i bokal vode,
sve elemente ovog svijeta upregneš
u uništavanje neke tuđe vizije tebe,
možeš očekivati samo da od istog metala i pogineš.
Ili eventualno budeš proglašen ludim,
nepodobnim za zajednicu,
sve u svemu,
nekim ko je svoj potencijal upropastio zanavijek.
Šteta žena.
Titula zauvijek zakucana na tvoje čelo.

Ne vide ti i takvi,
svo šarenilo tvog unutrašnjeg nemira.
Ne možeš objasniti teksturu izlomljenih ivica
nekome ko se nikad na staklo nije porezao.
Ne postoji univerzum u kome tvoja 3D mašta
koegzistira sa njihovim 2D mirom do penzije.

Dođu mi nekad teške
sve ove oglodale rane na rukama
koje sam godinama od sebe sakrivala,
pa ih polijem kiselinom iz svog oka,
neki će reći mazohistički,
jer još više krvare.
A ja ću znati da se samo tako
može ogresti prljavština osrednjosti
koja se na ivicama nakupi.

Dođu mi teške rane
sve dok se oko sebe ne osvrnem,
dok svoju slobodu ne zavijem zavojima
koji na prvu loptu ublaže bol,
a već na drugu ti na leđima vežu
tu bijelu košulju.

Lakše ću nositi sve boli ovoga svijeta,
nego jedan minut ravnodušnosti.
Bol je cijena života,
pitajte bilo koju ženu koja se prirodnim putem porodila.
Patnja je već drugo,
taj samonametnuti krst,
koji mi umjetnici uvijek sa sobom nosimo,
jer ne znamo drugačije da porazgovaramo
sa muzama koje nas prate.
Sreća je u tome što i bogovi na nas pogledaju,
pa nam pošalju anđele čuvare,
nekad kao prijatelje, nekad kao omiljene nam pisce,
a nekad,
samo nekad,
kao odraz u vječno lutajućem ogledalu
kojeg nikako da se dokopamo za stalno.

Pomislim ponekad da postoji samo jedno takvo ogledalo
u cijelom nasušnom svijetu,
pa mi nije žao da ga ispustim,
znajući da će se čudotvorno pojaviti u nekom drugom univerzumu
kod suljudnika mojih
koji kroz isto prolaze upravo sada.

I ta vizija,
to putujuće pleme
predodređeno da cijeli život putuju na isto odredište,
a da se nikad ne sretnu,
e za to vrijedi živjeti.
Za to i za taj mali pomak,
mali za čovječanstvo,
veliki za čovjeka u svakom od nas.
Jer čovjek se ne rađa,
čovjek se postaje,
pa kud puklo da puklo.
A pući mora.