Mogu, ali neću

Pitam se ponekad
da li me je svemir ovako veliku stvorio
da se teže sebi s puta sklonim?
Sve prepreke kad se na vagu univerzuma postave
na jednu stranu
i ja sama samcata
na drugu,
i dalje bi moja prevagnula.

Nekako mi se sve više čini
da je svrha života
pobijediti sumnju u samoga sebe
ili u onaj dio svemira u nama
koji se od pamtivijeka preliva
iz života u život i iz tijela u materiju.

Taman je dokusurim ljubavlju, zagrljajima i nježnošću,
ta i takva sumnja se dočepa svojih poznatih štaka.
Dograbi s jedne strane “Mogu ja to sve sama i odmah”,
a s druge strane se poboči na “Šta će biti dogodine”,
pa se vrati sa samrtne postelje,
da je biće do sad bi je naučnici proučavali
ili bi joj kult religije pripisali koliko vaskrsava.

Naučila sam nedavno
da je sumnju mnogo lakše uništiti
kada joj neko drugi drži zavezane ruke.
Pa čim se sumnja dočepa štaka,
ja se dočepam prijatelja,
što ovih što su mi blizu,
što telefonom ili blaženom tehnologijom.

Privežem “volim te”
na svako “ne možeš ti to tako”,
obgrlim svako “šta ti znaš”
maramom punom zagrljaja
i bivanja tu za ljude mi bliske.
Na torbi sam napisala
“Mogu, ali neću”
da me vječno na lekciju podsjeti.

Pa tako nosim kroz grad sve ono što mi treba
i za šta sam predodređena,
korak nazad, sedam milja naprijed,
jer moje su čizme od čiste ljubavi satkane
samo dok skupim snage da se u njih zagledam.

I svaki red koji napišem
na oči mi donese koji gram lakoće
koja me paradoksalno
povuče dole
da tu ljubav i osvijestim.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s