U mom divnom bijelom stanu
u kome caruje sve bijelo, sa velikim pečatima žute boje
i lelujavom lepezom zelene strateški postavljenih biljaka
kojima sam odreda dala imena
u nadi da će uz mene preživjeti,
pojavili su se moljci.

U stvari, lažem.
Pojavio se moljac.
Nije to ona romantična priča
gdje i moljcu dam ime,
te u ime svih vegana ovog svijeta
priuštim mu mirno mjesto za život
dok ne ode u vječno počivalište.

Unazad možda mjesec dana
kad sam ga prvi put primjetila
u svojoj srećnosti pomislih
“Neka te, šta me košta što visiš tu na tom plafonu.”
i malo skarletovski “O tome ću misliti sutra.”

Trebalo je tri dana ignorisanja
da se moljac okoti
da njegovo naslijeđe krene da mili po plafonu
kao da me izaziva.
Mene, visoku ženu, moraš i ti da se popneš na stolicu,
ovaj problem nećeš riješiti sa zemlje.

A ako nešto ne volim u životu,
to su crvi.
Na sve sam se navikla,
pa i da ne ubijam paukove,
da smrdibube hvatam u čašu i iznosim napolje
i da guštere tjeram lepezom kroz vrata balkona.
Na crve se ne mogu navići.
Ja, kojoj horor filmovi predstavljaju uspavanke,
koja na gadljive slike samo odmahne glavom
i kaže “Ja sam iz Bosne, mislite da će me to uplašiti?”,
meni takvoj, pogled na crve izvrne želudac naopačke.

Ako ih razumno pogledam, male bijele gusjenice
sa naborima oko stomaka, nimalo strašne nisu.
Ali duša objektivno ne gleda,
nekad nisam sigurna da nije deja vu iz prethodnog groba
ili vizija budućeg.

Da se vratim na moljce, sad već o množini govorimo.
Natjeraše me tako da sve živo prečistim, izbacim, prebrišem.
Nikad mi kuća nije više blistala,
da imam svekrvu, sad bih je zvala na kafu, da se pohvalim.
I nestade ih.
Na dva dana.

Od tad se vraća samo po jedan.
Svaki dan kad ustanem, jedan od njih visi na plafonu
i mirno čeka
dok ja proklinjem i njih i sebe i svoju sudbinu
i to što živim sama.
Dok se penjem na stolicu
koju sam polovnu kupila
pa još dobijem iracionalni strah da će ista pući
da ću se s nje strovaliti,
udariti glavom u polovni ćošak stola
i
(pošto jebeno živim sama)
niko me neće ni čuti ni vidjeti
dok ne bude prekasno.

Možda zato taj i takav moljac tako mirno čeka na svoju smrt
jer zna da svaka njegova žrtva nosi sa sobom
mali procenat šanse
da postanem hrana gomili njegovih potomaka.
Pitam se ponekad da li vojske moljaca sakrivene negdje u stolariji
(jer nigdje drugo više ne mogu biti)
imaju strateški vojni plan
i svako jutro na bojno polje
pošalju jednog dobrovoljca
za opstanak cijele vrste?

Ili mi svemir poručuje kroz simboliku ekosistema
da su ti moljci kao loše misli.
Ne možeš da ih ignorišeš da se ne nakote,
moraš da se popneš da bi se istih riješila
i uvijek postoji rizik da usput nastradaš.

Znam, previše tražim simboliku u svemu,
ali pustite mi na volju da tražim simboliku
dok ne nađem broj istrebljivača
ili dok ne dođe zima,
pa nestane moljaca na jednu sezonu.

Možda je samo usput što istovremeno čistim
i plafon i um
od crvića sumnje
koji tako suptilno mile.
Što više ne dam da se razmnožavaju
jer mi je bitniji opstanak mene
nego čitave njihove vrste.

Možda.
A možda je samo putokaz da zovem gazdaricu
da joj kažem da je vrijeme da se mijenja stolarija
i, dođavola, sijecite me gdje sam najtanja
ako i u tome nema neki znak.

Ring ring motherfucker.