Zauvijek

Vozila bih se autoputem tvog tijela
moleći se svetim ocima da je nalik onom u Bosni,
pa da mi treba deset godina da koji kilometar
tvoje kože pređem
dok nalazim ljepotu u svakom prevoju
i crvenu vrpcu siječem na svako par metara.

Voljela bih te onako kako te niko nikada nije volio
i neće
jer svi oni te nisu znali čekati onako kako to ja činim.

Voljela bih te kao što se voli šuma
kad se tek posadi
pa u njoj vidiš sav potencijal svijeta
pa je puštaš da cvjeta
uz tebe
i bez tebe
srećna sa svakom novom granom koja se širi.

Pustila bih te blizu.
Bliže od tijela, bliže od duše
u onaj dio mog svemira gdje počiva nepojmljivi mir
u ovaj milimetar mog ramena gdje nestaju sve brige
i gdje se možeš šćućuriti od svijeta.

Pisala bih ti pjesme
jer od srca meni ono najdivnije kroz pero izađe
kroz pero i kroz zagrljaje
zato sam sebi dala ime zagrljajnost
zagrljaj do krajnosti
zagrljaj koji miriše na lubenice i svježe oguljene mandarine.

Gledala bih sazviježđa s tobom
ona na nebu i ona u tvojim očima
pitajući se kako sam baš ja bila tako dostojna
da te kraj sebe izmaštam.
Nikad zašto, to zašto je određeno svemirom
koji mi tebe šalje
mjesecima, godinama, vijekovima,
iz jednog u drugi život.

Ova reinkarnacija čeka samo tebe
da sve ove glagole iz budućeg
pretvori u sadašnje vrijeme
i zauvijek vrijeme.
Jel’ postoji to zauvijek vrijeme?
Dođi, da saznamo zajedno.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s