Draga Marija,

U Beogradu je vruće. Dovoljno vruće da se o tome priča po haustorima i autobuskim stajalištima, nedovoljno da se ostane kući. Na momente pirka neki vjetrić koju vrhove drveća pretvori u tumače znakovnog jezika, pa pokazuju znak aplauza. Suncu, svijetu ili svemiru, pitam se ponekad.

I u ljudima je vrelina. Pričala sam o tome neki dan sa voljenim mi prijateljima, oni mi rekoše da je u sve izgledao ušao neki vrag, pa se promjene dešavaju na globalnom nivou. Ja im rekoh da to nije djelo vraga, nego univerzalne sile koja nas sve pokreće. Mic po mic, bliži smo čovječanstvu kakvo trebamo biti. Doduše, možda onoj verziji koja je potrebna da prelije čašu pa da se promijenimo na bolje i zavolimo sebe, jedni druge i planetu. Optimista od svega napravi rajski scenario.

Primjetne su te promjene na prvi pogled. Ljudi odlaze. Odlaze iz države, odlaze iz veza i brakova, odlaze iz zavisničkih odnosa i poligona prepreka koje su sami sebi postavili. Na snazi je neka nebeska tajna hrabrosti, kao da smo svi dobili vakcinu neizdrža.

Kad bolje razmisliš, kad, ako ne sad? I ko, ako ne mi?

Najviše se taj neizdrž osjeća u krugovima žena. Oslobađanje od okova očekivanja okoline. Četiri velika O. Ima ih još, o njima tek treba pričati, o tim velikim O koje žene zaslužuju.

Ipak, nisam idealista, znam da je pred nama još put svjetlosnih razmjera. Ali otvorilo se polje. Polje ranjivosti, ljubavi, podrške, otresanja svih tabua.

Zvučaće ti smiješno, ali o temama o kojima mi danas otvoreno razgovaramo jedna sa drugom, ranije se samo šaputalo. Skidamo veo nametnutog stida.

Menstruacija, masturbacija, menopauza.

Ok smo takve kakve jesmo. Niko nam više ne probija glavu da se krvav uložak mora kriti od svih kao kletva predaka. O orgazmima razmjenjujemo priče i tehnike. Masturbaciju kao koncept smo preuzele u svoje ruke (figurativno i bukvalno). Otvoreno se bunimo kad neka od nas poklekne, pa svojoj kćerci kaže da se djevojčice ne diraju, to rade samo dječaci. Vadimo ženstvenost iz škrinja zamandaljenih ekstremnom formom feminizma i pokazujemo da možemo da budemo i ženstvene i jednake. Da samo takve i možemo da budemo ravnopravne. Ponovo pronalazimo mjesto za muškarce u našim životima. Dajemo im prostora da i oni budu ono što jesu. Više ne moramo sve same. Svjesne da sve možemo, ali nećemo.

Neću je postala ok riječ. Bez objašnjenja, bez izgovora, bez izvinjenja. Jednostavno neću.

Naše tijelo postaje naše. Paradoks života, toliko smo od njega bile odvojene, toliko su drugi o njemu odlučivali da smo ga se negdje nesvjesno i odrekle. Pretvorile ga u sredstvo, kažnjavale sebe ili ga ignorisale kao nebitno. Stavile ultimativni fokus na unutrašnju ljepotu i snagu ličnosti. Postale kraljice ekstrema.

A to lijepo, puteno, predano tijelo nam služi vijekovima. Usput smo negdje zaboravile da ga mazimo i pazimo. Da se prema njemu odnosimo sa zahvalnošću. Da prihvatamo svaki njegov dio bez osude. Da radimo da osnažimo svoje mišiće i osnovne funkcije organizma. Ne zbog toga kako će izgledati na godišnjici mature, vjenčanju ili izlasku. Nego kako će nas nositi kroz ovaj život. Polako učimo da mu se poklonimo. Duboko, do zemlje, iste te zemlje koja u svemiru predstavlja tijelo planete. Majka priroda, naša majka i mi kao majka. Nebitno imamo li ili želimo li djecu. Svi smo majke nekome. Nečemu. Svom unutrašnjem djetetu koje i dan danas vapi za ljubavlju.

Valjalo bi od majke prirode naučiti kako voljeti sebe. Da bismo mi postale majke od koje će generacije učiti kako voljeti sebe. Naše majke taj luksuz nisu imale, na našim je plećima da prekinemo vjekovni ritual stavljanja sebe na zadnje mjesto.

Ova pisma su neporemećeni tok misli i ima savršenog smisla zašto sam od hrabrosti došla do stavljanja sebe na prvo mjesto.

Sve ovo što sam napisala je još uvijek tiha revolucija, za sad dostupna u krugovima žena ratnica ljubavi. U javnoj sferi se ne izgovara, ali doći će i taj momenat, u kostima ga osjećam, stiže kao bura dalmatinska. Čisti od svega, a iza sebe ostavlja mokre ulice i vlažne obraze. Prozračan vazduh i osjećaj mira. Ponosa i zahvalnosti što je napokon tu.

Do tog momenta. Ostajemo ovdje. Osvajamo ovozemaljsko. Ovuliramo osjećaje.

Rekoh ti da postoji hiljadu velikih O koje će žene Osvijestiti.

Jedva čekam da tome svjedočim.

Do sledećeg puta, draga Marija, budi mi dobro.

Tvoja,
Zagrljajnost